Kad istina zaboli: Prijateljstvo, izdaja i jedno dijete
“Ajde, Alma, još samo malo! Diši, diši!” vikala sam, držeći je za ruku dok su joj suze i znoj klizili niz lice. Srce mi je tuklo kao ludo, a dlanovi su mi bili mokri. Nikad nisam bila u rodilištu, ali Alma je željela da baš ja budem uz nju. “Ti si mi kao sestra, Lejla. Ne mogu ovo bez tebe,” šapnula je između trudova. Nisam znala hoću li izdržati gledati je kako se muči, ali nisam mogla ni otići. Damir mi je slao poruke: “Jesi li dobro? Kad će to?” Nisam mu odgovarala. Sve moje misli bile su uz Almu.
Kad se napokon začuo prvi plač, osjetila sam olakšanje kao da sam i sama rodila. Sestre su mi dale onaj smiješni narukvicu s natpisom “tata” jer je Alma bila sama. Njen bivši, Emir, nestao je čim je čuo za trudnoću. “Neka, Lejla, ti si mi bolja od svakog muškarca,” nasmijala se kroz suze kad sam joj pokazala narukvicu.
Držala sam malu Nađu u naručju dok je Alma spavala. Gledala sam to majušno lice, nosić, usne… I onda me presjeklo. Oči. Tamne, bademaste oči koje su me gledale s nevjerojatnom ozbiljnošću. Oči koje sam gledala svako jutro kad bih se probudila pored Damira. Osjetila sam kako mi se želudac okreće.
“Ma to ti se samo čini,” šaptala sam sebi dok sam mijenjala pelenu. Ali onda sam vidjela još nešto – mali madež na lijevoj strani trbuha. Isti onaj koji ima Damir. Sjedila sam na rubu kreveta, držeći bebu koja nije imala pojma kakvu buru nosi sa sobom.
Nisam spavala cijelu noć. U glavi su mi se vrtjele slike: Alma i ja na kavi, Damir koji joj pomaže oko auta prošle zime, njih dvoje kako se smiju nekoj mojoj šali… Jesam li bila slijepa? Jesam li stvarno vjerovala da je sve to samo prijateljstvo?
Sljedećih dana izbjegavala sam Almu. Pravdala sam se poslom, djecom, umorom. Damir je primijetio da nešto nije u redu. “Lejla, šta ti je? Jesi li bolesna?” pitao me jedne večeri dok smo sjedili za stolom. Pogledala sam ga ravno u oči i prvi put u životu poželjela da laže.
“Damire, jesi li ti ikad bio s Almom?”
Zaledio se. Pogled mu je pobjegao prema prozoru. “Otkud ti to?”
“Samo mi reci istinu.”
Šutio je dugo, predugo. Zrak u kuhinji bio je težak kao olovo.
“Bilo je… jednom. Prije nego što si ti i ja počeli ozbiljno. Nisam mislio da je važno.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. “Nisi mislio da je važno? Damire, dijete ima tvoj madež! Ima tvoje oči!”
Počeo je plakati. Nikad ga nisam vidjela takvog. “Lejla, kunem ti se, nisam znao… Alma mi nikad ništa nije rekla!”
Nisam znala što da radim. Otišla sam kod Alme sljedeće jutro. Sjedila je na kauču s Nađom u naručju.
“Lejla… gdje si ti meni? Fališ mi,” rekla je tiho.
Samo sam sjela nasuprot nje i gledala bebu.
“Alma, moram te nešto pitati. Je li Damir otac Nađe?”
Zastala je s bočicom na pola puta do bebinih usta. Suze su joj navrle na oči.
“Nisam htjela… Nisam znala kako da ti kažem. Bojala sam se da ću te izgubiti. Da ćete me oboje mrziti… Bila je to greška, Lejla! Bila sam sama, on je bio tu… Nikad više poslije toga!”
Plakala sam zajedno s njom. Dvije žene koje su izgubile sve – povjerenje, sigurnost, iluziju da znaju s kim dijele život.
Dani su prolazili u magli. Damir je spavao na kauču. Alma me zvala svaki dan, ali nisam imala snage razgovarati s njom. Djeca su osjećala napetost u kući; sin me pitao zašto tata više ne dolazi po njega u vrtić.
Jedne večeri sjela sam sama u kuhinji i gledala stare slike nas troje – ja, Damir i Alma na moru; roštilj kod nas u dvorištu; Nova godina kad smo svi zajedno pjevali “Moja Hercegovina” do zore.
Jesam li ja kriva što nisam vidjela? Jesam li previše vjerovala ljudima koje volim? Može li se ovakva izdaja ikad oprostiti?
Danas još uvijek ne znam odgovore. Damir pokušava popraviti stvari, Alma mi šalje poruke nade i tuge. Nađa raste i svaki put kad je vidim, srce mi se slomi i opet sastavi – jer ona nije kriva ni za što.
Možemo li ikad ponovno biti obitelj? Je li moguće oprostiti kad te najviše povrijede oni koje najviše voliš?