Kad su Ivanova djeca saznala da živimo zajedno: Sada nam ne daju mira

“Marija, što ti radiš u tatinoj kući?” glas Sare, Ivanove kćeri, odjeknuo je stubištem dok sam pokušavala iznijeti vrećice iz auta. Zaledila sam se na mjestu, vrećica s kruhom mi je ispala iz ruke. Sara i njen brat Filip stajali su na vratima, pogleda punog nevjerice i bijesa. “Nisam znala da dolazite danas,” promucala sam, pokušavajući sakriti tremu. “Nisi znala? A gdje si ti mislila da ćemo mi biti? Ovo je NAŠA kuća!” Sara je viknula, a Filip je samo šutio, ali pogled mu je bio dovoljan.

Ivan je izašao iz dnevnog boravka, zbunjen i pomalo uplašen. “Djeco, možemo li razgovarati kao odrasli?” pitao je, ali Sara je već zalupila vratima svoje sobe. Filip je sjeo za stol i počeo tipkati po mobitelu. Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. Nisam očekivala ovakvu buru. Ivan i ja smo se upoznali na jednom koncertu u Sarajevu. On je bio razveden već dvije godine, a ja sam iza sebe imala dugu vezu koja se raspala zbog njegove nevjere. S Ivanom je sve bilo drugačije – smijali smo se, putovali po Jadranu, pričali do kasno u noć. Nakon tri mjeseca rekao mi je: “Marija, ti si žena mog života. Preseli kod mene.” Nisam puno razmišljala. Spakirala sam kofere i došla u njegov stan u Novom Zagrebu.

Prvih tjedana bilo je kao u bajci. Kuhali smo zajedno, gledali stare jugoslavenske filmove, planirali vikende na Plitvicama. Ali onda su došla njegova djeca. Prvo su dolazili svaki drugi vikend, a onda su počeli dolaziti češće – bez najave, bez dogovora. Sara ima 16 godina i sve mrzi: mene, školu, oca što više nije s njenom mamom. Filip ima 13 i šuti, ali kad progovori, boli više nego Sarine riječi.

Jedne večeri, dok smo Ivan i ja sjedili na balkonu uz vino, Sara je izletjela van: “Znaš li ti da mama plače svaki put kad te vidi s njom?” Pogledala me kao da sam najgora osoba na svijetu. Ivan je pokušao objasniti: “Sara, tvoja mama i ja smo završili davno prije nego što sam upoznao Mariju.” Ali ona nije htjela slušati.

Počeli su nestajati moji ruževi iz kupaonice, netko mi je sakrio ključeve od auta. Jednom sam pronašla svoj dnevnik otvoren na stolu. Filip mi je šapnuo: “Nećeš ti dugo ovdje biti.” Počela sam se osjećati kao uljez u vlastitom domu.

Moja mama me zvala svaki dan: “Marija, jesi li sigurna da ti to treba? Djeca su uvijek na strani majke. Nećeš nikad biti njihova.” Prijateljice su me tješile: “Proći će ih to, samo budi strpljiva.” Ali nije prolazilo. Svaki vikend bio je nova drama – Sara bi plakala, Filip bi vikao da ga boli trbuh i odbijao jesti ako sam ja kuhala.

Ivan je pokušavao balansirati između mene i djece. “Molim te, Marija, samo malo strpljenja. Oni su zbunjeni.” Ali ja sam bila iscrpljena. Počela sam izbjegavati vlastiti dom kad su oni tu. Odlazila bih kod prijateljica ili šetala satima po Maksimiru.

Jednog dana Sara me zatekla kako plačem u kuhinji. Sjela je za stol i rekla: “Znaš li ti kako je meni? Tata mi više ne pripada. Ti si ga uzela.” Nisam imala snage odgovoriti joj. Samo sam šutjela i pustila da suze teku.

Ivanova bivša žena, Jasmina, počela je slati poruke Ivanu: “Djeca pate zbog tebe i tvoje nove žene!” Osjećala sam se kao krivac za sve njihove nesreće. Počela sam sumnjati u sebe – jesam li sebična što želim ljubav? Jesam li pogriješila što sam došla ovdje?

Jedne večeri Ivan i ja smo se posvađali prvi put otkad živimo zajedno. “Ne mogu više ovako!” viknula sam kroz suze. “Njih dvoje me mrze!” Ivan me zagrlio: “Ne mrze te oni… Samo ne znaju kako dalje.” Ali ja nisam bila sigurna.

Prošlo je nekoliko mjeseci. Djeca su i dalje dolazila svaki vikend. Ponekad bi Filip donio crtež iz škole i pokazao ga Ivanu, ignorirajući mene potpuno. Sara bi pričala s ocem o svemu – školi, prijateljima – ali čim bih ja ušla u sobu, zašutjela bi.

Pokušavala sam im prići – nudila sam pomoć oko škole, predlagala zajedničke izlete na Sljeme ili kino. Uvijek bi odbili ili rekli da idu kod mame.

Jednog dana Filip me pitao: “Zašto si ti ovdje? Zar nemaš svoju obitelj?” Nisam znala što reći. Moja obitelj je bila daleko, a ovdje sam bila samo gost koji nikad nije pozvan.

S vremenom sam se povukla u sebe. Ivan me tješio: “Proći će to…” Ali nisam više vjerovala ni njemu ni sebi.

Sada sjedim sama u dnevnoj sobi dok Ivan uspavljuje Filipa koji ima temperaturu. Čujem Saru kako razgovara s mamom na mobitel: “Neću više tamo! Ona mi uništava život!” Suze mi klize niz lice.

Pitam se – ima li ova ljubav šanse? Jesam li ja stvarno kriva što želim biti s čovjekom kojeg volim? Ili smo svi samo žrtve tuđih očekivanja i prošlih rana?

Što biste vi napravili na mom mjestu? Je li moguće pronaći sreću kad prošlost stalno kuca na vrata?