Neželjeni gost: Svekrvina sjena u našem domu

“Nećeš ti meni govoriti kako ću sa svojim sinom!” vrištala je svekrva, stojeći na pragu našeg stana, dok su susjedi izvirivali kroz špijunke. Ruke su mi se tresle dok sam pokušavala zadržati suze. “Gospođo Marija, molim vas, ovo je moj dom. Ne želim više ovakve scene pred djetetom!” rekla sam, glasom koji je odavao koliko sam slaba.

Moj muž, Ivan, stajao je između nas, pogleda prikovanog za pod. Znao je da je ovo trenutak kad mora birati stranu, ali kao i uvijek, šutio je. Svekrva je nastavila: “Da nije mene, ne bi ti ni imala ovakav stan! Ja sam Ivanu sve dala!” Osjetila sam kako mi krv vrije. “Dali ste mu život, ali ovo je naš život sada!” viknula sam, a onda zalupila vratima pred njezinim nosom.

To nije bio prvi put da smo se posvađale. Od dana kad sam prvi put došla u Ivanovu kuću u Travniku, osjećala sam njezinu hladnoću. “Nije ona za tebe, Ivane,” šaptala mu je dok sam prala suđe nakon ručka. “Nema ona naše običaje, neće znati biti prava žena.” Nisam odrasla u tradicionalnoj bosanskoj obitelji; moji roditelji iz Osijeka učili su me da budem samostalna i da ne dopuštam nikome da mi kroji sudbinu.

Kad smo se preselili u Zagreb zbog Ivanova posla, pomislila sam da ćemo napokon biti slobodni. Ali Marija je uvijek nalazila način da bude prisutna – telefonski pozivi u ponoć, paketi s hranom koje nisam tražila, komentari na društvenim mrežama o tome kako “prava žena ne bi ostavila muža gladnog”. Ivan je govorio: “Pusti je, znaš kakva je moja mama.” Ali ja nisam mogla pustiti.

Jednog dana, dok sam spremala ručak za našu kćer Lanu, zazvonio je zvono. Otvorila sam vrata i zatekla Mariju s dvije torbe punih zimnice i domaćih kolača. “Došla sam pomoći,” rekla je, ali ja sam znala da to znači: “Došla sam provjeriti jesi li dovoljno dobra za mog sina i unuku.” Pokušala sam biti pristojna. “Hvala vam, ali imamo sve što nam treba.” Nasmiješila se kiselo: “Vidim ja da ti ne znaš kuhati grah kako treba. Daj mi lonac.”

Te večeri, nakon što je otišla, Ivan i ja smo se posvađali kao nikad prije. “Zašto joj dopuštaš da ulazi kad znaš kako se osjećam?” pitala sam ga kroz suze. “To je moja mama! Ne mogu joj zabraniti da vidi unuku!” odgovorio je. “A što je sa mnom? Zar ja nisam važna?”

Tjedni su prolazili, a napetost je rasla. Marija bi dolazila nenajavljeno, unosila se u naše odluke – od toga gdje Lana ide u vrtić do toga što ćemo jesti za večeru. Počela sam izbjegavati vlastiti dom kad bi Ivan bio na poslu, samo da ne riskiram još jedan susret s njom.

Jednog popodneva Lana se razboljela. Imala je visoku temperaturu i bila sam prestravljena. Zvala sam Ivana, ali nije se javljao. Onda je zazvonio telefon – Marija. “Čula sam da je Lana bolesna. Dolazim odmah.” Nisam imala snage raspravljati se. Došla je s vrećicom lijekova i toplom juhom. Sjela je kraj Lanine postelje i pričala joj bajke iz djetinjstva. Prvi put sam vidjela nježnu stranu žene koju sam do tada doživljavala kao neprijatelja.

Te noći sjela sam s njom u kuhinji dok je Lana spavala. “Znaš,” rekla mi je tiho, “nije mi lako gledati kako moj sin ima svoj život bez mene. Bojim se da ću ostati sama.” Pogledala me kroz suze koje nije htjela pokazati ni sebi ni meni. “Ali ne znam drugačije nego ovako – gurati nos gdje ne treba.”

Osjetila sam olakšanje i tugu istovremeno. Prvi put smo razgovarale kao dvije žene koje dijele istu brigu – ljubav prema istoj obitelji.

Ali idila nije dugo trajala. Ivanova sestra Sanja došla je iz Mostara i odmah stala na majčinu stranu. “Ti si kriva što se mama loše osjeća! Zašto si tako hladna?” vrištala je na mene dok su djeca plakala u drugoj sobi. Ivan me opet nije branio.

Počela sam sumnjati u svoj brak. Je li moguće voljeti nekoga tko nikada neće stati uz tebe? Počela sam razmišljati o razvodu, ali pomisao na Lanu me zaustavljala.

Jedne večeri sjela sam pred ogledalo i pitala se: “Jesam li ja ta koja uništava ovu obitelj ili samo pokušavam zaštititi svoje dostojanstvo?” Ivan je došao iza mene i tiho rekao: “Znam da ti nije lako. Ali ne znam kako biti sin i muž istovremeno.”

Danas još uvijek živimo zajedno, ali granice su jasnije – barem za mene. Marija dolazi samo kad ju pozovemo, a ja učim opraštati i sebi i njoj.

Ali često se pitam: Je li moguće pronaći mir između dvije vatre? Jesam li sebična što želim svoj prostor ili samo tražim ono što svaka žena zaslužuje? Što biste vi učinili na mom mjestu?