Prljavi tanjuri i prljave tajne: Kako sam otkrio istinu koju nisam želio znati
“Dino, što radiš, bolan, pa nisi valjda opet ti na redu za suđe?” uletio sam u kuhinju, još uvijek zadihan od brzog hoda kroz sarajevske sokake. Lejla mi je samo kratko dobacila s vrata: “Dino ti je u kuhinji, ja sam zauzeta!” i nestala natrag pred televizor. U zraku se osjećala neka napetost, ali nisam tome pridavao previše pažnje.
Dino je stajao nad sudoperom, rukavi podignuti, lice mu je bilo ozbiljno kao da rješava matematički zadatak, a ne masne tanjure. “Ma znaš kako je, brate, kad Lejla krene s onim turskim serijama, nema je nigdje. Ako ne operem sad, do sutra će se nakupiti još više,” promrmljao je bez da me pogleda.
Nasmijao sam se i uzeo krpu. “Ajde, da ti pomognem. Ionako nikad nisam volio prati suđe, ali možda će mi danas biti lakše uz tvoje društvo.”
Nastala je tišina koju je prekidalo samo škripanje spužve po tanjurima. Osjetio sam da nešto nije u redu. Dino nije bio onaj stari Dino – uvijek spreman na šalu, uvijek prvi za kafu i priču. Danas je bio nekako odsutan.
“Jesi li dobro?” upitao sam ga tiho.
Zastao je s pranjem i pogledao me ravno u oči. “Ne znam više, brate. Nekad mislim da sam pogriješio sve što sam mogao pogriješiti.”
Osjetio sam knedlu u grlu. “Što se dogodilo?”
Dino je duboko uzdahnuo i obrisao ruke o kuhinjsku krpu. “Ne mogu više ovako. Lejla i ja… sve je nekako otišlo nizbrdo. Ona živi u svom svijetu, ja u svom. A najgore od svega…” zastao je i pogledao prema vratima, kao da provjerava sluša li ga tko.
“Što najgore?”
“Mislim da me vara,” šapnuo je jedva čujno.
Osjetio sam kako mi srce lupa. Nisam znao što reći. Dino i Lejla su bili moj omiljeni par – uvijek zajedno, uvijek nasmijani. Nisam mogao vjerovati da se to događa baš njima.
“Jesi li siguran? Možda si umislio… znaš kako ljudi znaju biti paranoični kad stvari nisu dobre?”
Dino je odmahnuo glavom. “Nisam umislio. Pronašao sam poruke na njenom mobitelu. Neki Emir iz Zagreba. Pišu si svakodnevno, šalju slike… Sve mi se zgadilo.”
U tom trenutku Lejla je ušla u kuhinju s daljinskim u ruci. “Što vi šapćete tu kao babe na pijaci? Hoćeš li ti Dino još dugo s tim suđem ili da ja završim?”
Dino joj nije odgovorio. Samo je spustio pogled i nastavio prati tanjur kao da ga želi izbrisati iz postojanja.
Osjetio sam kako napetost raste. Nisam znao trebam li otići ili ostati uz prijatelja. “Lejla, trebaš li pomoć oko večere?” pokušao sam prekinuti tišinu.
Ona me pogledala s podsmijehom: “Ne treba, hvala. Vi muškarci ste danas preuzeli kuhinju, pa izvolite!”
Kad je izašla iz kuhinje, Dino se slomio. Sjeo je za stol i pokrio lice rukama.
“Ne znam što da radim, brate. Imam osjećaj da gubim tlo pod nogama. Sve što smo gradili godinama – nestaje pred mojim očima. A najgore od svega… još uvijek je volim.” Glas mu je drhtao.
Sjeo sam pored njega i stavio mu ruku na rame. “Znaš da sam tu za tebe, što god odlučio. Ali moraš razgovarati s njom otvoreno. Ne možeš ovako živjeti – ni ti ni ona.”
Dino je kimnuo glavom, ali vidjelo se da nema snage za taj razgovor.
Te večeri ostao sam kod njih duže nego inače. Lejla je bila hladna i distancirana, a Dino izgubljen u svojim mislima. Osjećao sam se kao uljez u vlastitom društvu.
Kad sam napokon krenuo kući kroz mračnu ulicu, razmišljao sam o svemu što sam čuo i vidio tog dana. Koliko brakova oko nas živi na rubu pucanja? Koliko ljudi skriva svoje boli iza zatvorenih vrata?
Sljedećih dana Dino mi se nije javljao. Pokušavao sam ga dobiti na mobitel, ali bezuspješno. Čuo sam od zajedničkih prijatelja da se iselio iz stana i otišao kod roditelja u Mostar.
Lejla mi se javila porukom: “Nije tvoja stvar što se događa između mene i Dine. Pusti nas na miru.” Osjetio sam gorčinu i tugu – ne samo zbog njih dvoje, nego i zbog sebe jer nisam mogao pomoći.
Tjedni su prolazili, a ja sam sve češće razmišljao o tome koliko su naši životi krhki i koliko malo treba da sve pukne po šavovima.
Jednog dana Dino mi se napokon javio:
“Brate, hvala ti što si bio uz mene kad mi je bilo najteže. Ne znam što će biti dalje, ali znam da više ne mogu živjeti u laži. Možda ću jednog dana opet moći vjerovati nekome… ali sada moram pronaći sebe.”
Sjedio sam na balkonu svog stana u Zagrebu i gledao svjetla grada kako trepere kroz noćnu maglu.
Pitam se – koliko nas živi s tajnama koje nas izjedaju iznutra? I koliko smo spremni riskirati istinu zbog mira u kući?