Kad muž ne želi otići: Život pod istim krovom s njegovom majkom
“Opet si ostavila šalicu na stolu, Ivana. Kod mene se zna red!” glas moje svekrve, gospođe Milene, odjekuje kroz stan kao zvono na crkvi u nedjelju ujutro. Zastajem na pola puta do kupaonice, osjećam kako mi krv navire u lice, ali šutim. Dario sjedi za stolom, pogleda zabijenog u mobitel, praveći se da ne čuje.
“Dario, možeš li joj reći da prestane?” šapćem mu kasnije dok perem suđe. On samo slegne ramenima: “Znaš kakva je mama. Neće se promijeniti.”
Pet godina sam u ovom stanu, pet godina slušam iste rečenice, iste prigovore. Kad smo se vjenčali, Dario je rekao da ćemo godinu dana biti kod njegove mame dok ne skupimo za svoj stan. Godina je prošla, pa još jedna, pa još tri. Svaki put kad bih spomenula selidbu, Dario bi rekao: “Sad nije vrijeme. Mama je sama, ne mogu je ostaviti.”
Moja mama, Jasna, često me zove: “Ivana, dijete moje, ne možeš tako živjeti. Nisi se udala za Milenu nego za Darija!” Ali što da radim? Volim ga. Ili sam barem mislila da ga volim.
Jedne večeri, dok sam slagala rublje u sobi koju dijelimo s našom kćeri Lanom – jer Milena ne dopušta da Lana ima svoju sobu – Lana me upitala: “Mama, zašto baka uvijek viče na tebe? Zašto tata ništa ne kaže?”
Nisam znala što da joj odgovorim. Kako objasniti djetetu da njezin tata nema snage suprotstaviti se svojoj majci? Da je ljubav ponekad slabija od navike?
Sjećam se dana kad sam prvi put došla kod Darija doma. Milena me odmjerila od glave do pete i rekla: “Nadam se da znaš kuhati. Moj sin voli domaću hranu.” Tada sam se nasmijala, misleći da je to šala. Danas znam da nije bila.
Svaki dan je borba. Ako kasnim s posla, Milena prigovara što Lana nije pojela juhu. Ako kupim nešto za kuću, pita me jesam li pitala Darija i nju. Ako želim vikend provesti kod svojih roditelja u Osijeku, Milena kaže: “A tko će meni pomoći?”
Jedne subote skupila sam hrabrost i rekla Dariju: “Dosta mi je ovoga. Ili idemo u podstanare ili idem ja s Lanom kod svojih.” Pogledao me kao da sam mu rekla da ću preseliti na Mars.
“Ivana, ne dramatiziraj. Mama je dobra žena, samo je staromodna. Znaš da nemamo dovoljno novca za stanarinu. I Lana voli baku…”
“Lana voli mir!” prekinula sam ga prvi put glasnije nego inače.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svim ženama koje poznajem – o Marini iz Zagreba koja živi s mužem i njegovim roditeljima već deset godina; o Amri iz Tuzle koja je pobjegla glavom bez obzira nakon što joj je svekrva rekla da nije dovoljno dobra za njezina sina; o svojoj mami koja mi svaki put kad dođem kući napravi kolače i pita me jesam li sretna.
Sutradan sam sjela s Milenom za stol dok je Dario bio na poslu.
“Gospođo Milena, želim razgovarati s vama. Osjećam se kao gost u vlastitoj kući. Želim svoj mir i svoju obitelj.”
Pogledala me ispod naočala: “Ivana, ja sam ovdje cijeli život. Ti si došla jučer. Moj sin je moj život. Ako ti nešto ne odgovara, vrata su ti otvorena.”
Te riječi su me zaboljele više nego išta do tada. Kad je Dario došao kući, rekla sam mu što se dogodilo.
“Znači, tjeraš moju mamu iz njezine kuće?” pitao je tiho.
“Ne tjeram nikoga! Samo želim da nas dvoje budemo obitelj! Da imamo svoj prostor! Da Lana ima svoju sobu!”
Dario je šutio cijelu večer. Sljedećih dana bio je hladan prema meni, a Milena još glasnija nego prije.
Počela sam razmišljati o razvodu. O tome kako bi bilo lakše biti samohrana majka nego živjeti ovako – bez podrške muža, bez svog doma.
Jedne večeri Lana mi je donijela crtež: nas dvije i sunce iznad nas. Nigdje Darija ni Milene.
“Mama, kad ćemo imati svoju kuću?”
Tada sam shvatila – možda ljubav nije dovoljna ako nema poštovanja i podrške.
Danas sjedim u parku i pišem ovu priču na mobitelu dok Lana trči oko mene. Još uvijek nisam donijela konačnu odluku, ali znam jedno: više neću šutjeti.
Koliko nas još živi ovako? Koliko nas čeka da se netko drugi promijeni umjesto da same uzmemo život u svoje ruke?