Kad tata pronađe sreću s drugom, a mama ostane sama: Je li zaista tata kriv?

“Filip, dođi za stol!” viknula je mama iz kuhinje, glasom koji je bio istovremeno umoran i napet. Sjedio sam u svojoj sobi, gledao kroz prozor na kišu koja je neumorno udarala po limenom krovu naše stare kuće u Sesvetama. Zatvorio sam knjigu iz povijesti i polako krenuo prema kuhinji, osjećajući težinu zraka koji se mogao rezati nožem.

Tata je već sjedio za stolom, gledao u svoj mobitel, prstima nervozno prelazio preko ekrana. Mama je stavljala tanjure pred nas, ali nije ni pogledala prema njemu. “Jesi li opet kasnio na posao?” upitala ga je tiho, ali s onim poznatim tonom koji je uvijek značio da slijedi svađa. Tata je samo slegnuo ramenima. “Nisam kasnio, imao sam sastanak s klijentom. Već sam ti rekao.”

Osjetio sam kako mi srce brže lupa. Ovakve večere su postale svakodnevica otkako je tata počeo raditi u novoj firmi u centru Zagreba. Sve češće nije dolazio kući na vrijeme, a kad bi došao, mirisao bi na neki parfem koji nije bio mamin. Mama je to osjetila prva, ali nije odmah ništa rekla. Samo bi navečer dugo sjedila na balkonu, pušila cigaretu za cigaretom i gledala u daljinu.

Jedne večeri, kad sam mislio da spava, čuo sam kako tiho plače u kupaonici. Srce mi se slomilo na tisuću komadića. Nisam znao što da radim. Imao sam samo šesnaest godina i osjećao sam se potpuno bespomoćno.

Sve se promijenilo kad je tata jedne subote došao kući ranije nego inače. Ušao je u dnevni boravak i rekao: “Moramo razgovarati.” Mama je sjedila na kauču, umotana u deku, oči crvene od suza. “Filip, možeš li nas ostaviti nasamo?” pitao me tata. Pogledao sam ga s nevjericom, ali sam poslušao.

Slušao sam kroz vrata kako joj govori da više ne može tako, da je upoznao nekoga drugoga, da želi razvod. Mama nije ništa rekla nekoliko minuta. Onda je samo tiho prošaptala: “Znaš li ti što radiš našem sinu?” Tata je šutio.

Nakon toga, sve se odvijalo kao u nekom ružnom filmu. Tata se iselio kod svoje nove djevojke, Ivane, koja je radila s njim u firmi. Mama je ostala sama sa mnom u stanu koji je odjednom postao prevelik i prehladan. Počela je sve rjeđe izlaziti iz kuće, prestala se viđati s prijateljicama, a ja sam postao njezina jedina veza sa svijetom.

Ponekad bih joj donio čaj u sobu i pokušao je natjerati da pojede nešto. “Mama, moraš jesti…” govorio bih joj nježno. Samo bi me pogledala praznim očima i kimnula glavom. U školi su mi ocjene počele padati, nisam mogao pratiti nastavu od brige za nju.

Jednog dana me razrednica pozvala na razgovor. “Filip, primijetili smo da si odsutan zadnjih mjeseci. Ako trebaš pomoć, tu smo za tebe.” Nisam znao što da kažem. Kako objasniti odraslima da ti se život raspada pred očima?

Tata me zvao svaki drugi vikend da dođem kod njega i Ivane. Njihov stan bio je moderan, pun svjetla i smijeha, ali meni je sve to bilo lažno. Ivana bi mi pokušavala ugoditi kolačima i pričama o putovanjima, ali ja sam samo želio nazad svoju obitelj.

Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom kod tate, upitao sam ga: “Tata, jesi li ti sretan sada?” Pogledao me iznenađeno pa rekao: “Jesam, Filip. Ali to ne znači da tebe ili mamu volim manje.” Nisam mu vjerovao.

Mama je s vremenom tonula sve dublje u depresiju. Počela je uzimati tablete koje joj je prepisala doktorica iz Doma zdravlja na Borongaju. Ponekad bi zaboravila popiti lijekove pa bi danima ležala u krevetu bez volje za životom.

Jednog dana sam skupio hrabrost i nazvao tetu Anu iz Mostara, maminu sestru. “Teta Ana, mama nije dobro… Ne znam što da radim.” Došla je već sljedeći dan autobusom iz Bosne. Kad ju je vidjela, zagrlila ju je i rekla: “Ajde, dušo moja, ne možeš ovako zbog jednog muškarca propasti! Imaš Filipa!”

Teta Ana je bila kao sunce koje nam je nedostajalo mjesecima. Počela je kuhati tople obroke, tjerala mamu da šeta po Maksimiru i razgovarala sa mnom o svemu što me mučilo. Prvi put nakon dugo vremena osjetio sam tračak nade.

Ali mama nije mogla tako lako zaboraviti tatu. Svaki put kad bi ga vidjela na ulici s Ivanom ili kad bi Filip došao kući s mirisom njezinog parfema na odjeći, povukla bi se još dublje u sebe.

Jedne večeri sjedio sam s mamom na balkonu dok su zvijezde blistale nad Zagrebom. “Mama,” rekao sam tiho, “možda tata nije kriv za sve… Možda su oboje pogriješili.” Pogledala me kroz suze i prvi put nakon dugo vremena nasmiješila se: “Možda si u pravu, sine… Ali boli me što nisam bila dovoljna.”

Godine su prolazile. Tata i Ivana su dobili dijete – moju polusestru Leu. Mama se polako vraćala životu zahvaljujući teti Ani i psihologinji iz Doma zdravlja. Ja sam završio srednju školu i upisao Filozofski fakultet.

Danas imam dvadeset četiri godine i još uvijek osjećam posljedice svega što smo prošli. Ponekad se pitam: Je li tata stvarno kriv što je tražio sreću negdje drugdje? Ili smo svi mi samo žrtve svojih očekivanja i neizgovorenih riječi?

Što vi mislite – može li netko biti potpuno kriv kad ljubav nestane ili smo svi pomalo odgovorni za svoje nesreće?