Zelena od Zavisti: Moja Borba s Očuhovom Pristranošću na Sestrinom Vjenčanju
“Zašto uvijek ona?” prošaptala sam sebi dok sam stajala iza zavjese u dvorani hotela u Sarajevu, gledajući kako moj očuh Dragan s ponosom vodi moju sestru Anu prema oltaru. Svi su se smijali, pljeskali, a ja sam osjećala kako mi srce puca na tisuću komadića. Moja mama, Jasna, stajala je sa strane, suznih očiju, dok je Dragan grlio Anu kao da je jedino dijete koje ima.
Sjećam se dana kad sam prvi put saznala da Dragan nije moj biološki otac. Imala sam jedanaest godina i slučajno sam pronašla stari album s fotografijama. Na jednoj slici bila sam beba u naručju nepoznatog muškarca. Mama mi je tada tiho rekla: “To ti je otac, Ivana.” Nisam plakala. Dragan je bio tu cijeli moj život, zvao me ‘sine’, učio me voziti bicikl, tješio kad bih pala. Nisam znala da ću godinama kasnije poželjeti da sam tada znala više.
Ana je bila mlađa četiri godine, uvijek razigrana i vesela. Dragan joj je kupovao najljepše lutke, vodio je na sladoled poslije škole, a meni bi samo rekao: “Ti si već velika, Ivana.” Nisam mu zamjerala. Mislila sam da je to normalno. Ali kako smo rasle, razlika među nama postajala je sve veća. Ana bi dobila novi mobitel za rođendan, ja bih dobila knjigu. Kad sam upisala fakultet u Zagrebu, Dragan mi je rekao: “Snaći ćeš se ti, pametna si.” Kad je Ana upisala isti fakultet par godina kasnije, Dragan joj je platio stan i svaki vikend dolazio provjeriti treba li joj što.
Na dan vjenčanja sve je kulminiralo. Mama me zamolila da pomognem Ani s haljinom. Ušla sam u sobu i zatekla ih kako se smiju. Ana me pogledala preko ramena: “Ivana, možeš li mi zakopčati haljinu?” Prišla sam joj i tiho pitala: “Jesi li uzbuđena?”
“Jesam… ali znaš što mi je najvažnije? Što će tata biti uz mene kad budem išla prema Marku. Znaš koliko mi to znači?”
Osjetila sam knedlu u grlu. “Znam,” odgovorila sam tiho.
Kasnije, dok su gosti nazdravljali mladencima, Dragan je ustao i održao govor. “Ana je uvijek bila moje sunce,” rekao je. “Od prvog dana kad sam je primio u naručje znao sam da će biti posebna.” Pogledao me na trenutak, ali brzo skrenuo pogled. Nitko nije spomenuo mene.
Nakon večere izašla sam na terasu hotela. Sarajevo se prostiralo pod svjetlima, a ja sam osjećala samo prazninu. Pridružila mi se mama.
“Ivana, što ti je?” pitala je nježno.
“Mama, zašto me Dragan nikad nije volio kao Anu? Što sam mu ja kriva?”
Mama je uzdahnula i zagrlila me. “Nisi ti kriva za ništa. On te voli na svoj način… samo… znaš da Ana nije imala nikoga osim njega kad si ti već bila veća. Možda se boji da te ne povrijedi jer nisi njegova krv…”
“Ali ja ga volim kao oca! Nikad nisam ni pomislila da ga zovem drugačije!”
Mama me pogledala tužno: “Neki ljudi ne znaju pokazati ljubav svima jednako. To nije tvoja greška.”
Te noći nisam mogla spavati. Slušala sam kako se Ana i Marko smiju u apartmanu do mog i osjećala se kao uljez u vlastitoj obitelji. Sjetila sam se svih onih trenutaka kad sam željela da Dragan bude ponosan na mene – kad sam diplomirala s pohvalama, kad sam dobila posao u Zagrebu – ali on bi uvijek rekao samo: “Bravo, Ivana.” Nikad više od toga.
Sljedeće jutro, dok su svi doručkovali zajedno, Dragan mi je prišao.
“Ivana… znaš da si uvijek bila dobra kćerka. Samo… nekad nisam znao kako da ti priđem. Bojao sam se da ću pogriješiti.” Gledao me u oči prvi put nakon dugo vremena.
“Tata… ja nisam tražila ništa osim malo pažnje. Malo ponosa. Da osjetim da pripadam ovdje kao i Ana.”
Dragan je šutio dugo, a onda me zagrlio nespretno. “Oprosti ako sam te povrijedio. Nije bilo namjerno.” Osjetila sam suze na njegovoj košulji.
Ali rana je ostala. I dok pišem ovo, pitam se – koliko nas ima koji smo odrasli osjećajući se manje vrijednim jer nismo bili ‘pravi’ sinovi ili kćeri? Je li moguće ikada zacijeliti te rane ili ćemo ih nositi cijeli život?
Jeste li vi ikada osjetili da ste manje voljeni u vlastitoj obitelji? Kako ste se nosili s tim osjećajem?