Između ljubavi i očekivanja: Majčina prijetnja nasljedstvom zbog unuka
“Ako ne rodiš dijete do kraja godine, sve što imam ide tvom bratu. Dosta mi je više tvojih izgovora, Eva!” Majčin glas parao je tišinu dnevnog boravka, dok sam ja stajala ukočeno, stisnutih šaka, gledajući u pod. U tom trenutku, osjećala sam se kao da mi je netko istrgnuo srce iz grudi. Nije to bio prvi put da smo imale ovakav razgovor, ali ovaj put je zvučala ozbiljnije nego ikad.
“Mama, molim te… Zar ti je važnije da imaš unuka nego da sam ja sretna?” prošaptala sam, boreći se sa suzama. Ona je samo odmahivala glavom, kao da sam dijete koje ništa ne razumije.
“Sreća? Šta ti znaš o sreći? Svi tvoji prijatelji već imaju djecu, a ti još uvijek lutaš. Šta će reći ljudi? Šta će reći tvoja tetka Ljiljana kad čuje da si opet odbila još jednog momka?”
Nisam imala snage za još jednu raspravu. Povukla sam se u svoju sobu, zatvorila vrata i pustila suzama da teku. Sjećanja su mi navirala – na sve one trenutke kad sam pokušavala objasniti mami da ne želim dijete samo zato što to društvo očekuje od mene. Da želim ljubav, partnerstvo, a ne kompromis s prvim koji naiđe samo da bih ispunila tuđu želju.
Moj brat Ivan, uvijek majčin miljenik, nikad nije morao slušati ovakve prijetnje. On je već imao dvoje djece i ženu koja je bila oličenje svega što moja majka cijeni – poslušna, tiha, uvijek spremna na žrtvu. Ja sam bila suprotnost: završila sam fakultet u Zagrebu, radila u marketingu, putovala po Europi i uživala u slobodi. Ali ta sloboda je za moju majku bila prokletstvo.
Jedne večeri, dok smo sjedile za stolom, pokušala sam još jednom razgovarati s njom.
“Mama, znaš li koliko me boli kad mi prijetiš nasljedstvom? Zar ti stvarno misliš da mi je do tvoje kuće i zemlje više nego do našeg odnosa?”
Pogledala me hladno. “Ti si sebična. Samo misliš na sebe. Ja sam sve žrtvovala za vas dvoje, a ti ne možeš ni jedno dijete roditi.”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. “A što ako ne mogu imati djecu? Jesi li ikad pomislila na to? Ili ako jednostavno ne želim? Zar to znači da nisam vrijedna tvoje ljubavi?”
Nije odgovorila. Samo je ustala i otišla u kuhinju.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svim ženama koje poznajem – o prijateljici Sanji koja je rodila troje djece i sada jedva ima vremena za sebe; o kolegici Amri iz Sarajeva koja je odlučila ostati sama i posvetiti se karijeri; o susjedi Jasmini koja je godinama pokušavala zatrudnjeti i slušala iste ovakve prijetnje svoje svekrve. Nisam bila sama u ovoj borbi, ali osjećala sam se usamljeno.
Sljedećih dana majka me ignorirala. Ručali smo u tišini, a Ivan bi povremeno bacio zabrinut pogled prema meni. Jednog popodneva došao je do mene dok sam sjedila na terasi.
“Znaš da mama ne misli loše… Samo želi unuka prije nego što ode s ovog svijeta,” rekao je tiho.
“A što ja želim, Ivane? Zar to nikoga ne zanima?”
Slegnuo je ramenima. “Znaš kakva je ona. Neće se promijeniti. Možda bi trebala popustiti…”
Osjetila sam bijes kako mi raste u prsima. “Popustiti? Da cijeli život živim po tuđim pravilima? Zar nije dosta što sam žrtvovala svoje snove zbog njezinih očekivanja?”
Ivan nije imao odgovor.
Nakon nekoliko tjedana napetosti, odlučila sam otići kod psihologinje. Prvi put u životu priznala sam sebi koliko me ova situacija boli i koliko utječe na moje samopouzdanje. Psihologinja mi je rekla nešto što mi je ostalo urezano u pamćenje:
“Eva, vi imate pravo birati svoj put. Vaša vrijednost nije određena time hoćete li biti majka ili ne.”
Te riječi su mi dale snagu da konačno progovorim pred majkom bez straha.
Jednog jutra, dok je spremala doručak, sjela sam nasuprot nje.
“Mama, želim da me saslušaš bez prekidanja. Znam da želiš unuka i razumijem tvoju želju. Ali ja nisam samo tvoja kćerka – ja sam osoba sa svojim snovima i potrebama. Neću roditi dijete samo zato što ti to želiš ili zato što će selo pričati ako ne rodim. Ako me voliš, voljet ćeš me bez obzira na to hoću li imati djecu ili ne. Ako odlučiš sve ostaviti Ivanu – neka bude tako. Ali ja više neću živjeti pod ucjenama.”
Majka me gledala dugo, oči su joj bile pune suza koje nije htjela pustiti.
“Ti si uvijek bila tvrdoglava… Ali nisi loša osoba,” prošaptala je.
Nisam znala znači li to pomirenje ili kraj našeg odnosa kakav smo poznavale.
Danas živim sama u stanu u Sarajevu. Povremeno odem kući u Posušje, ali naš odnos nikada više nije bio isti. Naučila sam cijeniti sebe i svoje odluke, ali rana od majčine prijetnje još uvijek boli.
Ponekad se pitam: Je li moguće biti istinski sretan ako cijeli život pokušavaš zadovoljiti tuđa očekivanja? I gdje završava ljubav prema obitelji, a počinje ljubav prema sebi?