Kad Suprug Odbije Posjetiti Moju Majku: Srce na Dva Doma
“Neću ići, Ivana. Ne ovaj put.” Dario je stajao naslonjen na dovratak, ruku prekriženih na prsima, pogled mu je bio tvrd kao kamen. U ruci sam držala šalicu kave, ali mi se ruka tresla toliko da sam se bojala da će mi ispasti. U našem malom stanu u Novom Zagrebu, tišina je bila teža od bilo kakve svađe.
“Ali mama nas očekuje. Znaš da joj nije lako otkako je tata umro. Obećali smo joj…”
“Obećali smo joj prije nego što je počela zadirati u naš brak. Ivana, ne mogu više slušati njene komentare kako nisam dovoljno dobar za tebe, kako bih trebao više zarađivati, kako bi bilo bolje da si ostala u Sarajevu s nekim ‘pravim muškarcem’.” Dario je podigao obrve, a ja sam osjetila kako mi se obrazi žare od srama i ljutnje.
Zar opet? Zar opet moram birati između njih dvoje? Sjetila sam se prošlog Božića kad je mama, nakon treće čaše vina, rekla Dariju: “Znaš, Ivana je mogla birati bolje. Ti si dobar, ali nisi kao naš rahmetli Ante.” Dario je tada samo šutio, ali kasnije te večeri nije mogao zaspati. Ja sam ga tješila, a istovremeno osjećala krivnju što nisam majci odgovorila.
Sada stojim pred istim zidom. “Dario, ona je stara i sama. Znaš da joj je teško. Samo ovaj put, molim te.”
“Ivana, ne mogu više glumiti. Svaki put kad odemo tamo osjećam se kao uljez. Tvoja mama me nikad nije prihvatila jer nisam iz Bosne, jer nisam katolik, jer sam običan informatičar iz Zagreba. A ti… ti uvijek šutiš kad me vrijeđa.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Nije istina! Branim te… samo… ne želim se svađati s njom. Ona je moja majka!”
Dario je uzdahnuo i okrenuo se prema prozoru. “Ivana, ja te volim. Ali ne mogu više žrtvovati svoje dostojanstvo zbog tvoje šutnje. Ako želiš da idem, reci joj istinu. Reci joj da me boli to što govori.”
Sjedila sam na rubu kreveta kasnije te večeri, gledajući u mobitel. Mama mi je poslala poruku: “Dolazite li sutra? Napravila sam sarmu kako voliš.” Osjetila sam grč u želucu. Nisam imala snage odgovoriti.
Sutradan sam otišla sama. Mama me dočekala raširenih ruku, ali čim sam sjela za stol upitala je: “Gdje ti je onaj tvoj? Opet nešto izmišlja?”
“Mama, nemoj tako,” pokušala sam smireno.
“Što nemoj? Pa znaš da nije za tebe! Da si barem ostala s Emirom ili onim Ivanom iz Mostara…”
“Mama!” glas mi je zadrhtao. “Dario te voli i trudi se zbog mene. Ali svaki put kad dođemo ovdje ti ga vrijeđaš. Zar ti to ne vidiš?”
Mama je zašutjela na trenutak, a onda odmahnula rukom: “Ja samo želim najbolje za tebe. On ti to ne može dati.”
Te večeri sam plakala u tramvaju na povratku kući. Osjećala sam se kao dijete koje nikad neće zadovoljiti majku ni muža. Kad sam stigla kući, Dario me dočekao u hodniku.
“Jesi li joj rekla?”
Klimnula sam glavom kroz suze.
“I?”
“Nije shvatila… ili nije htjela shvatiti.” Sjeli smo na pod hodnika, naslonjeni jedno na drugo.
“Ivana, ne mogu ti reći što da radiš. Ali ne želim više biti netko tko mora birati između tebe i tvog mira. Ako želiš ići sama svojoj mami – idi. Ali ja više neću tamo dok me ne prihvati kao tvog muža, a ne kao nekog stranca koji ti nije dostojan.”
Prolazili su tjedni u napetosti. Mama me zvala svaki drugi dan, ispitivala zašto Dario ne dolazi, a ja sam izbjegavala odgovore. U meni se miješala krivnja i bijes – prema njoj jer ne vidi koliko me povređuje, prema sebi jer nisam dovoljno hrabra da postavim granice.
Jedne subote sjela sam s Darijem na kavu u našem omiljenom kafiću na Trešnjevci.
“Znaš,” rekla sam tiho, “možda nikad neće prihvatiti naš brak. Možda nikad neće biti zadovoljna mojim izborima. Ali ja više ne želim živjeti između dva fronta. Volim tebe i želim graditi naš život bez stalnog osjećaja krivnje.”
Dario me pogledao s olakšanjem u očima.
Te večeri sam nazvala mamu i rekla joj: “Mama, ako želiš biti dio mog života, moraš poštovati mog muža. Inače ću dolaziti sama – ali to nije ono što želim.” S druge strane slušalice bila je tišina.
Možda će proći još puno vremena dok mama shvati koliko boli nanosi svojim riječima. Možda nikad neće potpuno prihvatiti Darija. Ali prvi put nakon dugo vremena osjećam da dišem punim plućima.
Ponekad se pitam: Koliko smo spremni žrtvovati zbog obitelji? Gdje povlačimo granicu između dužnosti i vlastite sreće? Što biste vi učinili na mom mjestu?