Vjera, igračke i suze: Kako sam pronašla snagu kad je Ivan odbio poslušati

“Neću! Neću i gotovo!” Ivan je bacio autić preko sobe, a ja sam osjetila kako mi srce preskače od bijesa i nemoći. Kiša je lupkala po prozoru, a stan je bio prepun mirisa juhe i nereda. Igračke su bile posvuda – plišani medo pod stolom, kocke razbacane po tepihu, a ja sam već treći put tog dana molila sina da pospremi. “Ivane, molim te, samo pokupi igračke. Znaš da ćemo kasnije gledati crtić ako budeš dobar.” On me pogledao ispod obrva, onim tvrdoglavim pogledom koji sam prepoznala još iz vremena kad je bio beba. “Neću! Ti pospremi!”

U tom trenutku osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima. Nisam znala što više reći. U glavi mi je odzvanjala mamina rečenica: “Djeca su ogledalo roditelja.” Jesam li ja kriva što je Ivan ovako tvrdoglav? Možda sam previše popuštala, možda sam bila preblaga. Ili možda jednostavno nisam dovoljno dobra majka.

Sjetila sam se svog djetinjstva u Sarajevu, kad bi tata samo pogledao i mi bismo već znali što treba raditi. Ali vremena su se promijenila. Djeca danas imaju više slobode, a roditelji više sumnji. Pogledala sam prema polici gdje stoji mala ikona sv. Ante koju mi je baka donijela iz Međugorja. U tom trenutku, dok je Ivan vikao i udarao nogama o pod, tiho sam u sebi izgovorila molitvu: “Bože, daj mi snage da budem strpljiva. Daj mi mudrosti da ga naučim pravim vrijednostima.”

Ivanova vriska prekinula je moju tišinu. “Neću! Neću!” U tom trenutku zazvonio je mobitel. Bila je to moja sestra Marija iz Splita. “Šta se događa? Čujem galamu!” pitala je kroz smijeh. “Ma ništa… Ivan ima svoj dan,” pokušala sam zvučati opušteno, ali glas mi je drhtao. “Slušaj me,” rekla je ozbiljno, “svi mi prolazimo kroz to. Sjeti se kako si ti bila tvrdoglava kad si imala pet godina! Mama te nije tukla, nego ti je pričala priče i molila s tobom. Probaj i ti tako.”

Spustila sam mobitel i sjela na pod pored Ivana. Disala sam duboko, pokušavajući smiriti vlastite misli prije nego što progovorim. “Ivane, znaš li zašto mama želi da pospremiš igračke?” On me pogledao kroz suze, još uvijek ljutito. “Ne znam…”

“Zato što želim da naučiš biti odgovoran. Znam da ti nije lako i da bi radije gledao crtiće ili se igrao vani, ali život nije uvijek zabavan. Ponekad moramo napraviti stvari koje nam se ne sviđaju.”

Nije odgovorio, ali vidjela sam kako mu lice omekšava. “Znaš li što je meni pomoglo kad sam bila mala?” nastavila sam tiho. “Molitva. Kad god bih bila tužna ili ljuta, baka bi sjela sa mnom i zajedno bismo molile. To me smirilo i dalo mi snagu da napravim ono što treba. Hoćeš li probati sa mnom?”

Ivan je šutio nekoliko trenutaka, a onda klimnuo glavom. Zajedno smo sklopili ruke i izgovorili kratku molitvu: “Bože, pomozi nam da budemo dobri jedno prema drugome.” Nakon toga, Ivan je ustao i počeo skupljati igračke, polako ali sigurno.

Dok sam ga gledala kako skuplja autiće i slaže ih u kutiju, osjećala sam olakšanje ali i tugu – jer znam da će ovakvih trenutaka biti još mnogo. Roditeljstvo nije ni blizu onoga što sam zamišljala dok sam bila djevojka koja sanja o velikoj obitelji u malom stanu na Trešnjevci ili u staroj kući u Mostaru.

Navečer, kad je Ivan zaspao s medom u naručju, sjela sam uz prozor i gledala kišu kako pada po praznoj ulici. Razmišljala sam o svemu što me čeka – o izazovima, o ljubavi koja boli i raduje istovremeno, o vjeri koja me spašava svaki put kad pomislim da ne mogu dalje.

Ponekad se pitam: Jesam li dovoljno dobra majka? Hoće li Ivan jednog dana razumjeti zašto sam ga učila ovako? Možda će jednog dana i on moliti za strpljenje sa svojim djetetom – baš kao što ja sada molim za njega.