Od snova do stvarnosti: Kako me stara kuća i tvrdoglava kći naučile voljeti život

“Mama, opet curi voda iz plafona!” viknula je Lana iz dnevnog boravka, dok sam ja, s rukama punim deterdženta, pokušavala spasiti još jednu bijelu majicu od tvrdokorne mrlje. Zastala sam, osjetila kako mi srce preskače od mješavine frustracije i nemoći. Nije prošlo ni mjesec dana otkako smo se uselili u ovu staru kuću u predgrađu Sarajeva, a već sam znala napamet svaki zvuk koji znači novu katastrofu.

“Lana, molim te, stavi lavor ispod!” povikala sam, ali ona je već bila na stolici, pokušavajući dohvatiti kapljicu prstom. “Mama, vidi kako kaplje! Možemo li staviti čašu pa brojati kapi?”

Sjetila sam se svojih snova iz djetinjstva. Uvijek sam zamišljala urednu kuću s mirisom svježe pečenih kolača, djecom koja sjede za stolom i pišu zadaću bez pogovora, muža koji popravlja slavinu dok ja zalijevam cvijeće na balkonu. Umjesto toga, moj muž Ivan je na terenu po tjedan dana, Lana ima energije za troje djece, a ja sam majstorica za sve – od popravka bojlera do psihologa za dječje ispade.

Prvi put kad smo vidjeli ovu kuću, Ivan je rekao: “Ovdje možemo napraviti dom. Samo treba malo truda.” Ja sam vidjela samo vlagu na zidovima i prozore koji ne dihtaju. Ali cijena je bila prihvatljiva, a stanovanje kod svekrve više nije bilo opcija. “Bit će to naša mala oaza,” uvjeravala sam samu sebe.

Prvih mjeseci sam plakala gotovo svaku večer. Lana je odbijala spavati sama jer je čula “miševe u zidovima”, a ja sam se borila s osjećajem da sam podbacila kao majka i supruga. Jedne večeri, dok sam pokušavala zakrpati rupu na plafonu ljepljivom trakom, Lana je sjela pored mene i tiho rekla: “Mama, meni je ovdje lijepo. Imamo našu kuću i tvoj zagrljaj.”

Te riječi su me pogodile dublje nego što sam očekivala. Počela sam primjećivati male stvari: način na koji Lana crta srca po zamagljenom prozoru, miris stare jabuke iz vrta koju smo zajedno ubrale, zvuk kiše po limenom krovu dok se grlimo pod istim pokrivačem.

Ali nije sve bilo idilično. Jednog dana Lana je došla iz škole uplakana jer su joj djeca rekla da živi u “kući duhova”. Srce mi se slomilo. Sjela sam pored nje na stari trosjed i pitala: “Zašto te to toliko boli?”

“Zato što bih htjela imati novu kuću kao Ena ili Tarik. Da ne moram skrivati da mi plafon curi kad pada kiša,” šapnula je.

Osjetila sam val bijesa prema sebi i svijetu. Zašto baš mi? Zašto ne mogu svojoj kćeri pružiti ono što zaslužuje? Te noći nisam spavala. Prevrćala sam se po krevetu, razmišljajući o svim propuštenim prilikama, o tome kako su moji roditelji u Osijeku uvijek govorili da biram sigurnost umjesto snova.

Sljedećeg jutra odlučila sam nešto promijeniti. Pozvala sam susjede na kavu – prvi put otkako smo se doselili. Došla je gospođa Jasmina iz susjedstva s domaćim kolačima i pričom o tome kako je i ona prije dvadeset godina popravljala svaki kutak svoje kuće sama. “Znaš, draga moja, dom nije ono što imaš nego ono što osjećaš kad zatvoriš vrata iza sebe,” rekla mi je.

Počela sam uključivati Lanu u popravke. Zajedno smo bojale zidove u žutu boju koju je sama izabrala. Svaki put kad bi nešto pošlo po zlu – kad bi boja kapnula na pod ili kad bi Lana slučajno razbila staklenku – smijale smo se umjesto da vičemo jedna na drugu.

Ivan je vikendom dolazio umoran, ali bi nas našao kako plešemo po dnevnom boravku uz staru pjesmu Crvene jabuke. “Moje cure su poludjele,” šalio se, ali vidjela sam mu osmijeh u očima.

Jednog dana Lana je donijela iz škole crtež: nas tri ispred naše kuće s velikim srcem iznad krova. Na crtežu su bile i rupe na krovu i stari bicikl u dvorištu. “Zašto si nacrtala rupe?” pitala sam.

“Zato što su to naše rupe! I zato što kroz njih ponekad vidimo zvijezde kad zaboraviš zakrpati,” odgovorila je ozbiljno.

Tada sam shvatila – možda nikada neću imati savršenu kuću iz časopisa, ali imam dom pun smijeha, ljubavi i priča koje ćemo jednog dana prepričavati uz kavu.

Naravno, problemi nisu nestali. Prošli mjesec nam je crkla veš mašina, a Lana je dobila jedinicu iz matematike jer nije htjela učiti tablicu množenja. Ali sada znam da nije važno koliko puta padnem ili koliko puta plafon procuri – važno je da uvijek imamo jedno drugo.

Ponekad se pitam: Da li bih bila sretnija da imam sve što sam sanjala ili baš ovako kako sada živim – s nesavršenostima koje nas spajaju? Možda prava sreća dolazi tek kad prihvatimo da život nikada nije onakav kakvim ga zamišljamo… Što vi mislite – jesu li naše slabosti zapravo naša najveća snaga?