Haljina za pet maraka: Moj put do vjenčanja iz snova

“Ivana, zar stvarno misliš obući TO na svoje vjenčanje?” Majčin glas je drhtao od nevjerice dok je gledala u haljinu koju sam držala u rukama. Stajala sam nasred dnevnog boravka, još uvijek prašnjava od buvljaka, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Haljina je bila jednostavna, ali elegantna, s čipkom koja je podsjećala na stare filmove. Nisam mogla vjerovati da sam je našla za samo pet maraka.

“Mama, meni je prelijepa. I… znaš da nemamo novca za skupe salone. Ovo je znak, osjećam to!” pokušala sam objasniti, ali ona je samo odmahivala glavom.

“Ivana, ti si prva u obitelji koja se udaje. Svi će gledati. Šta će reći tvoja tetka Ružica? Šta će reći susjedi?”

Suze su mi navrle na oči. Nisam željela razočarati mamu, ali nisam željela ni odustati od onoga što sam osjećala. Moj zaručnik, Adnan, bio je uz mene cijelo vrijeme. “Ivana, ako ti voliš tu haljinu, meni je najljepša na svijetu. Nije bitno koliko košta. Bitno je da si ti sretna,” šapnuo mi je dok smo navečer šetali obalom Miljacke.

Ali nije bilo lako ignorirati šapat rodbine i prijatelja. “Jesi li čula? Ivana će u staroj haljini na vjenčanje!” smijala se Mirela iz susjedstva dok je pila kafu s mojom mamom. “Ma to ti je sramota! Ja bih radije posudila nego kupila nešto s buvljaka!”

Noću nisam mogla spavati. Gledala sam haljinu obješenu na ormaru i pitala se jesam li pogriješila. Sjetila sam se djetinjstva u malom stanu u Sarajevu, gdje smo mama i ja štedjele svaku marku. Sjetila sam se kako sam sanjala o velikom vjenčanju, bijeloj haljini i sreći koju ću podijeliti s cijelim svijetom.

Dan prije vjenčanja došla je teta Ružica iz Zagreba. “Ivana, dušo, čula sam za tvoju haljinu. Znaš, kad sam se ja udavala, nosila sam maminu staru suknju jer nismo imali ništa drugo. Ljubav nije u materijalu, nego u srcu. Ako si ti sretna, svi ćemo biti sretni.” Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam olakšanje.

Na dan vjenčanja, dok su me šminkali i frizirali, mama je tiho ušla u sobu. Sjela je pored mene i uhvatila me za ruku. “Oprosti mi, dijete moje. Samo sam željela da imaš sve najbolje. Ali vidim koliko ti ova haljina znači. Izgledaš kao filmska zvijezda… kao ona glumica što si voljela kad si bila mala – Ena Begović.”

Kad sam izašla pred goste, svi su zanijemili. Haljina je blistala na suncu, a ja sam osjećala kao da lebdim. Čak je i Mirela ostala bez riječi. Fotografkinja Lejla mi je kasnije rekla: “Ivana, nikad nisam vidjela ljepšu mladu. Podsjećaš me na stare holivudske dive!”

Vjenčanje je prošlo u smijehu i suzama radosnicama. Adnan me gledao kao da sam jedina žena na svijetu. Mama je plesala sa mnom i šapnula: “Hvala ti što si me naučila da prava vrijednost nije u novcu nego u ljubavi i hrabrosti da budeš svoja.”

Danas, kad gledam fotografije s vjenčanja, ne vidim haljinu od pet maraka – vidim osmijehe, zagrljaje i ljubav koja nas je sve spojila. Pitam se: Koliko nas još živi pod teretom tuđih očekivanja? I koliko nas ima hrabrosti da slijedi svoje srce bez obzira na cijenu?

Šta vi mislite – jesmo li previše opterećeni time što će drugi reći? Ili je vrijeme da slavimo male pobjede i vlastitu sreću?