Kasno Majčinstvo i Razmaženo Dijete: Moja Borba s Tinom
“Neću jesti ovo! Hoću pizzu!” Tin je bacio tanjur na pod, a ja sam osjetila kako mi srce preskače. Zvuk razbijenog tanjura odzvanjao je kroz naš mali stan u Novom Zagrebu, kao da je eksplodirala bomba. “Tino! Dosta više!” povikala sam, ali moj glas je zvučao slabo, gotovo molećivo. Suprug Dario je samo slegnuo ramenima i nastavio gledati televiziju, kao da se ništa ne događa.
Nekad sam sanjala o ovakvim scenama, ali u mojim snovima bilo je više smijeha, zagrljaja i topline. Godinama smo pokušavali dobiti dijete. Prošli smo sve – od privatnih klinika u Zagrebu do savjeta iz Travnika koje mi je slala sestrična Amela: “Probaj čaj od virka, meni je pomoglo!”. Svaka mjesečnica bila je nova tuga, svaki negativan test još jedan udarac. Kad sam napokon ostala trudna s 38, osjećala sam se kao da mi je život poklonio čudo.
Ali sada, kad Tino ima šest godina, često se pitam jesam li pogriješila. Jesmo li ga previše razmazili? Je li moguće ne razmaziti dijete koje si toliko želio, za koje si molio svaku noć?
“Mama, hoću novi tablet! Ovaj je spor!” vikao je iz dnevne sobe. Pogledala sam Darija, očekujući podršku. On je samo promrmljao: “Daj mu, Mirna, nemoj ga sad ljutiti. Znaš da mu je teško u vrtiću…”
“Ali Dario, ne možemo mu sve dati!” prošaptala sam, osjećajući kako mi suze naviru. “Nije normalno da baca stvari i viče na nas!”
Dario je uzdahnuo: “Pusti ga. Znaš kroz što smo prošli da ga dobijemo. Neka ima sve što poželi.”
Tada sam shvatila – možda smo oboje krivi. Možda smo iz straha da ga ne izgubimo ili iz osjećaja krivnje što smo ga dobili tako kasno, popuštali u svemu. Svaki put kad bi zaplakao kao beba, trčali smo k njemu. Kad bi nešto poželio, kupili bismo mu to odmah. Nismo znali reći ne.
Moja mama, baka Mara iz Mostara, često mi govori: “Mirna, dijete treba znati što je NE. Nije život samo med i mlijeko.” Ali kad god bih pokušala biti stroža, srce bi mi se slamalo na komadiće.
Jednog dana, Tino je u vrtiću udario drugo dijete jer mu nije htjelo dati igračku. Odgajateljica Ivana me pozvala na razgovor.
“Gospođo Mirna, Tino ima problema s granicama. Navikao je da sve bude po njegovom…”
Sram me bilo pred ostalim roditeljima. Osjećala sam se kao najgora majka na svijetu.
Te večeri sam sjela s Tinom na krevet i pokušala razgovarati.
“Tino, zašto si udario Luku?”
Pogledao me svojim velikim smeđim očima i rekao: “Zato što nije htio dati autić. Ti meni uvijek daš sve što želim.”
Te riječi su me pogodile jače nego bilo koja kritika.
Počela sam preispitivati svaki trenutak našeg roditeljstva. Jesmo li ga učili da ljubav znači popuštanje? Da se sve može kupiti? Da su njegova želja i sreća važniji od svega?
Pokušala sam razgovarati s Dariom.
“Moramo nešto promijeniti. Ne možemo više ovako. Tino mora naučiti granice.”
Dario je bio tih neko vrijeme pa rekao: “Znam… Ali bojim se da će nas mrziti ako budemo strogi. Toliko smo ga čekali…”
“Bolje da nas sada malo mrzi nego da odraste u čovjeka kojeg nitko neće voljeti,” odgovorila sam tiho.
Počeli smo uvoditi pravila – nema više tableta prije spavanja, nema slatkiša svaki dan, a igračke se kupuju samo za rođendan ili posebne prilike. Prvi tjedni bili su pakao. Tino je vrištao, plakao, molio me: “Mama, zašto me više ne voliš?”
Noću bih plakala u kupaonici da me ne čuje.
Jednog dana, nakon što nije dobio čokoladu u trgovini, Tino me pogledao i rekao: “Znam da me voliš i kad kažeš ne.”
Tada sam prvi put osjetila olakšanje.
Ali borba još traje. Svaki dan je nova dilema – biti popustljiv ili dosljedan? Dati mu ono što želi ili ono što mu treba?
Ponekad se pitam: Jesam li ja jedina koja se ovako osjeća? Je li moguće ne razmaziti dijete koje si toliko želio? Ili je to jednostavno nemoguće u našem društvu gdje svi gledaju tko ima više i bolje?
Možda vi imate odgovor na to pitanje? Kako vi postavljate granice svojoj djeci – pogotovo ako ste ih dugo čekali?