Dva puta slomljeno srce: Priča o gubitku, krivnji i oprostu

“Ne mogu vjerovati da se ovo opet događa!” viknula sam, glas mi je pucao od bola dok sam stajala nasred dnevnog boravka, držeći u ruci plišanog zeca koji je još mirisao na moju malu Lejlu. Majka je sjedila na rubu kauča, pogleda prikovanog za pod, ruku stisnutih u krilu. “Ivana, nisam htjela…” prošaptala je, ali nisam mogla slušati. U meni je ključao bijes, pomiješan s tugom koja me gušila svakim udahom.

Prije samo godinu dana, izgubila sam sina, malog Darija. Rekli su da je to bila nesreća – pao je niz stepenice dok je bio kod bake. Svi su govorili: “To se može svakome dogoditi.” I ja sam to ponavljala sebi, pokušavajući pronaći mir u toj rečenici. Ali sada, nakon što je i Lejla umrla – ugušila se dok je spavala, opet kod moje majke – više nisam mogla vjerovati u slučajnosti.

Policija je došla brzo. Sve je bilo kao u nekom ružnom filmu: plava svjetla, susjedi koji vire kroz prozore, hladni pogledi inspektora. Majku su odveli na ispitivanje. Otac je stajao kraj mene, šutio i gledao u prazno. “Ivana, moramo biti jaki,” rekao mi je tiho, ali ja sam osjećala samo prazninu.

U danima koji su slijedili, novine su pisale o nama. “Tragedija u obitelji Petrović: Baka pod istragom zbog smrti drugog unuka.” Ljudi su šaptali po trgovini kad bih prolazila. Neki su me gledali sažaljivo, drugi s osudom. Najgore od svega bilo je što sam i sama počela sumnjati – u majku, u sebe, u cijeli svijet.

Sjećam se razgovora s mužem, Adnanom, te noći kad smo ostali sami. “Ivana, moraš odlučiti – hoćeš li svjedočiti protiv svoje majke?” pitao me, glas mu je bio tih ali odlučan. “Ne mogu… to je moja mama!” jecala sam. “Ali to su bila naša djeca!” odgovorio je kroz suze.

Majka je bila sve što sam imala nakon što mi je otac poginuo na gradilištu kad sam imala deset godina. Ona me podizala sama, radila dva posla da bih ja mogla studirati. Nikad nije bila nježna žena, ali uvijek sam znala da me voli. Sad sam se pitala – može li ljubav biti toliko slijepa da ne vidi opasnost?

Na sudu sam prvi put vidjela majku kako plače pred svima. “Nisam znala… nisam htjela…” ponavljala je sudiji. Tužiteljica ju je pitala: “Gospođo Petrović, kako objašnjavate da ste izgubili dvoje unučadi u godinu dana?” Majka je samo šutjela i tresla se.

Nakon ročišta, prišla mi je sestra Ana. “Ivana, moraš joj oprostiti. Ona nije zla žena!” rekla mi je kroz suze. “Ali djeca su mrtva!” odgovorila sam joj drhteći. “Znam… ali ako joj ti okreneš leđa, tko će nam ostati?”

Noći su mi bile najgore. Sanjala sam Darija kako trči po dvorištu i Lejlu kako mi se smiješi iz kolica. Budila bih se vrišteći, a Adnan bi me grlio i šaptao: “Proći će… proći će…” Ali nije prolazilo.

Jednog dana došla sam kod majke u pritvor. Gledala me kroz staklo, oči joj crvene od plača. “Ivana, oprosti mi… molim te…” rekla je tiho. Nisam znala što da kažem. U meni se borila kćer koja voli svoju majku i majka koja žali za djecom.

Psihologinja mi je rekla: “Morate sebi dozvoliti da osjećate sve – i tugu i bijes i ljubav. Nema ispravnog načina da prebolite ovakvu tragediju.” Ali kako oprostiti nekome tko ti je oduzeo ono najvrijednije?

Na selu su ljudi pričali svašta: jedni su govorili da sam nemarna jer sam opet ostavila djecu kod majke; drugi su tvrdili da baka nije kriva nego sudbina. U trgovini me prodavačica pitala: “Kako ste?” Nisam znala odgovoriti.

Adnan se povukao u sebe. Počeli smo se svađati zbog sitnica – tko će iznijeti smeće, tko će platiti račune. Sve nas je podsjećalo na ono što smo izgubili.

Jedne večeri sjela sam pred ogledalo i gledala svoje lice – umorno, starije deset godina nego prošle zime. Pitala sam se: “Jesam li ja kriva? Jesam li trebala znati? Jesam li trebala poslušati intuiciju kad mi je srce govorilo da nešto nije u redu?”

Majka je na kraju dobila uvjetnu kaznu. Sudac je rekao da nema dokaza o namjeri ili gruboj nepažnji, ali da mora živjeti s posljedicama svojih postupaka.

Danas živim s prazninom koju ništa ne može ispuniti. Ponekad odem na groblje i pričam s Darijem i Lejlom kao da me mogu čuti. Majku viđam rijetko – još uvijek ne znam mogu li joj oprostiti.

Pitam vas – što biste vi učinili na mom mjestu? Može li se oprostiti kad srce vrišti od boli? Je li ljubav prema roditelju jača od gubitka vlastitog djeteta?