U ime oca: Sjene i iskupljenje u San Benediktu
“Zar stvarno misliš da sam ja kriv, Ivane?” Očeve riječi odzvanjale su kuhinjom, dok su mu ruke drhtale iznad stola. Pogledao sam ga, prvi put u životu ne kao autoritet, već kao čovjeka koji se boji. Majka je stajala uz prozor, šutjela, a brat Filip je nervozno lupkao prstima po mobitelu. Vijest o korupcijskom skandalu već je preplavila sve portale i društvene mreže u San Benediktu. Načelnik Ante Kovačević – moj otac – bio je glavna tema svih razgovora.
Odrastao sam pod njegovom sjenom. U školi su me zvali “mali načelnik”. Uvijek sam morao biti najbolji, pristojan, uzoran. Svaka moja greška bila je njegova sramota. Nikad nisam znao jesam li dobar zato što to želim ili zato što to on očekuje. Sada, kad su novinari kampirali pred našom kućom, kad su susjedi šaptali iza leđa, prvi put sam poželio da nisam njegov sin.
“Ivane, sine, znaš da nisam takav čovjek! Sve što sam radio, radio sam za vas!” Otac je pokušavao opravdati svoje postupke, ali ja više nisam mogao razlikovati istinu od laži. Sjećam se kako je prošle zime donio novi bicikl Filipu, govoreći da ga je dobio na poklon od prijatelja iz općine. Sjećam se i skupih večera, poklona za Božić, putovanja na more. Sve mi se sada činilo prljavim.
“Tata, ljudi pričaju da si uzimao novac od onih iz Sarajeva… Je li to istina?” pitao sam ga tiho, gotovo šaptom. Majka je okrenula glavu, a Filip je prestao tipkati. Otac je duboko uzdahnuo.
“Nisam uzimao za sebe. Znaš kako to ide… Ako ne igraš po njihovim pravilima, nema ništa za selo. Ja sam samo htio da San Benedikt napokon dobije asfaltiranu cestu, novu školu…”
Ali ja više nisam mogao slušati izgovore. Znao sam kako selo diše – ljudi su godinama čekali vodovod, a onda su se odjednom pojavili novi automobili pred kućama nekih vijećnika. Svi su šutjeli jer su imali koristi.
Te noći nisam mogao spavati. U glavi mi se vrtjela slika oca kako sjedi pred televizorom i gleda prilog o sebi. Prvi put u životu izgledao je staro i slomljeno. Sjetio sam se djetinjstva – kako me učio voziti bicikl, kako smo zajedno išli na pecanje na Vrbas. Ali sada sam osjećao samo gorčinu.
Sutradan sam otišao u školu, ali svi su me gledali kao da sam ja kriv za sve. Profesorica Jasmina me zaustavila na hodniku: “Ivane, ako ti treba razgovor… znaš gdje me možeš naći.” Samo sam kimnuo i pobjegao u WC. Tamo sam prvi put zaplakao zbog svega.
Navečer je došao stric Zoran iz Zagreba. On i otac su se posvađali još prije deset godina zbog neke zemlje koju nisu mogli podijeliti. Sada je Zoran došao kao glas razuma.
“Ante, vrijeme je da priznaš što si napravio. Nećeš spasiti ni sebe ni djecu ako nastaviš lagati!” vikao je Zoran dok smo svi sjedili za stolom.
Otac je šutio. Majka je plakala. Filip je pobjegao u svoju sobu. Ja sam prvi put osjetio olakšanje što netko konačno govori naglas ono što svi mislimo.
Sljedećih dana situacija se samo pogoršavala. Policija je došla pretražiti kuću. Susjedi su nas izbjegavali. Prijatelji su prestali zvati. Osjećao sam se kao da tonem u blato iz kojeg nema izlaza.
Jedne večeri otac me zamolio da sjednem s njim na klupu ispred kuće.
“Ivane, znam da si razočaran u mene. Ali ti si moj sin i uvijek ćeš biti. Možda sam pogriješio… ali nisam loš čovjek.” Gledao me iskreno, ali ja više nisam znao što osjećam.
“Tata, ja ne želim više živjeti tvoj život. Ne želim biti tvoj produžetak. Hoću svoj put!” rekao sam mu kroz suze.
Te riječi su ga pogodile više nego sve optužbe novinara i policije zajedno.
Nakon nekoliko tjedana otac je priznao krivnju i dao ostavku. Mediji su nas ostavili na miru, ali selo nije zaboravilo. Ljudi su nas gledali s podsmijehom ili sažaljenjem.
Upisao sam fakultet u Mostaru, daleko od San Benedikta. Počeo sam graditi svoj život ispočetka – bez očeve sjene nad sobom. Ali rana je ostala.
Ponekad se pitam: Jesam li izdao svog oca ili sam napokon postao svoj čovjek? Može li se oprostiti onome tko te povrijedio iz ljubavi? Što vi mislite – gdje završava lojalnost prema obitelji, a počinje odgovornost prema sebi?