Djevojčica iz Gornjeg Vakufa i vatrogasci: Iskra nade u pepelu
“Babo, hoće li naša kuća izgorjeti?” pitala sam drhteći dok sam gledala kroz prozor kako gust dim prekriva nebo iznad Gornjeg Vakufa. Bilo je ljeto, ali sunce se jedva probijalo kroz sivilo. Mama je šutjela, stiskala me za ruku, a babo je samo kratko odgovorio: “Neće, Emina. Vatrogasci su tu. Oni će nas spasiti.” Ali u njegovom glasu nije bilo sigurnosti.
Cijelo selo je bilo na nogama. Ljudi su trčali s kantama vode, žene su plakale, a djeca su se držala za ruke, gledajući u vatru koja je gutala borove na brdu iznad nas. Svi smo znali da vatra ne bira – može uzeti sve što imamo u samo nekoliko sati.
Te noći nisam mogla spavati. Slušala sam zvuk sirena i škripu guma vatrogasnih kamiona. Ujutro sam vidjela grupu vatrogasaca kako sjede ispred škole, umorni, blatnjavi i crni od dima. Među njima je bio i Adnan, brat moje najbolje prijateljice Lejle. Imao je samo dvadeset godina, ali lice mu je bilo starije od babinog.
“Lejla, hajmo im nešto odnijeti,” šapnula sam joj dok smo stajale iza ograde. “Šta?” pitala je. “Ne znam… nešto što će ih razveseliti.”
Otrčale smo do moje kuće i pronašle staru kutiju s bojicama i papire. Nacrtale smo veliko srce i napisale: “Hvala što nas čuvate!” Mama nam je dala nekoliko komada pite i flašu soka od zove. “Pazite na sebe, djeco,” rekla je tiho.
Približile smo se vatrogascima, srce mi je lupalo kao ludo. Adnan nas je prvi primijetio. “Šta to imate?” pitao je umorno, ali s blagim osmijehom.
“Za vas… da znate da niste sami,” rekla sam i pružila crtež. Ostali su se okupili oko nas. Jedan stariji vatrogasac, kojeg su svi zvali Šefik, obrisao je suze s lica. “Nisam mislio da ću plakati zbog crteža,” rekao je kroz smijeh.
Tog dana smo ostale s njima nekoliko sati. Pomagale smo im dijeliti vodu, pričale viceve i slušale njihove priče o požarima iz prošlih godina. Saznala sam da Šefik ima unuku mojih godina u Bugojnu, ali je rijetko viđa jer stalno radi.
Navečer sam čula roditelje kako tiho razgovaraju u kuhinji. “Ako vjetar okrene, gotovo smo,” rekao je babo. “A šta ćemo onda? Gdje ćemo?” pitala je mama kroz suze. “Ne znam, Ajla… Ne znam više ništa.”
Sutradan je vatra bila još bliže. Ljudi su počeli pakirati stvari u auta. Lejlina mama je vikala: “Lejla! Emina! Uđite unutra!” Ali ja nisam mogla otići dok ne vidim vatrogasce.
Adnan je sjedio na stepenicama škole, glave spuštene među ruke. Prišla sam mu tiho. “Adnane, hoćeš li pričati sa mnom?” Pogledao me umorno, ali klimnuo glavom.
“Znaš li ti koliko se bojim?” šapnuo je. “Svi misle da smo mi hrabri, ali ja svaku noć sanjam vatru kako dolazi po moju kuću.”
Nisam znala šta da kažem pa sam ga samo zagrlila. Osjetila sam kako mu tijelo drhti.
Te večeri vjetar se okrenuo prema selu. Požar se približavao našoj ulici. Sirene su zavijale, ljudi su trčali prema autima. Mama me povukla za ruku: “Emina, idemo!”
Ali tada se dogodilo nešto nevjerovatno – kiša je počela padati. Prvo sitno, pa sve jače i jače. Vatra se povukla pred vodom kao da bježi od nevidljive ruke.
Vatrogasci su stajali na kiši, podizali ruke prema nebu i plakali od sreće. Selo je spašeno.
Sutradan smo svi izašli na ulicu i slavili zajedno s vatrogascima. Šefik mi je poklonio svoju kacigu: “Za hrabrost i veliko srce,” rekao je kroz suze.
Danas, kad god prođem pored škole i vidim tragove dima na zidovima, sjetim se tog ljeta i svega što smo preživjeli zajedno.
Pitam se: Da li smo dovoljno zahvalni onima koji riskiraju svoje živote za nas? I koliko nam malo treba da jedni drugima vratimo nadu?