Vatra u srcu: Priča o spašavanju, ljubavi i neočekivanoj zahvalnosti
“Lejla, jesi li ti normalna? Ostavi to, možda je neka zamka!” povikao je Emir dok sam već bila na pola puta prema vratima vatrogasne postaje. Kiša je tukla po limenom krovu, a gromovi su parali nebo iznad Sarajeva. Ali ja nisam mogla ignorirati onaj tihi, očajnički plač koji je dolazio s druge strane vrata. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi.
Otvorila sam vrata i ugledala kartonsku kutiju, a u njoj – majušno biće, zamotano u staru dekicu. Beba. Oči su joj bile crvene od plača, a ručice su drhtale od hladnoće. Nisam ni razmišljala. Zaboravila sam na uniformu, na pravila, na sve što su nas učili na obuci. Uzela sam je u naručje i unijela unutra.
“Daj mi onu bocu s mlijekom iz kuhinje!” viknula sam prema Amri, koja je još uvijek stajala ukočena kraj ormarića s opremom. “Brzo!”
Amra je donijela bocu, a ja sam sjela na stolicu i počela hraniti bebu. Osjetila sam kako mi se oči pune suzama. Nisam mogla vjerovati da je netko mogao ostaviti ovako malo biće samo na kiši. Emir je nervozno šetao gore-dolje.
“Lejla, što ako nas optuže za nešto? Što ako je ovo… neka podvala?”
Nisam ga ni slušala. Beba se polako smirivala, sisala je mlijeko i gledala me onim velikim, tamnim očima. U tom trenutku, sve moje brige – problemi s mužem koji me ostavio zbog druge žene, majka koja mi stalno prigovara da sam previše posvećena poslu, osjećaj da nikad nisam dovoljno dobra – nestali su. Postojala sam samo ja i to malo biće koje me treba.
Sat vremena kasnije, stigla je policija. Ispitivali su nas kao kriminalce. “Jeste li vi ostavili dijete? Znate li tko je majka? Jeste li nešto primijetili?” Pitanja su pljuštala sa svih strana. Emir je bio bijesan.
“Zar nije dovoljno što riskiramo živote svaki dan? Sad ćemo još odgovarati jer smo spasili bebu!”
Ali meni nije bilo žao. Držala sam bebu dok nisu došli iz Centra za socijalni rad. Kad su mi je uzeli iz ruku, srce mi se slomilo. Osjećala sam se kao da gubim nešto svoje.
Te noći nisam mogla spavati. Sjedila sam na krevetu i gledala u plafon. Sjetila sam se svog djetinjstva u Zenici, oca koji je pio i majke koja je šutjela. Sjetila sam se kako sam uvijek željela nekoga spasiti – možda zato i jesam postala vatrogaskinja.
Sljedećih dana postaja je brujala od tračeva. “Lejla se previše unosi u tuđa posla”, šaputali su iza leđa. “Samo traži pažnju.” Ali onda se dogodilo nešto neočekivano.
Jednog jutra, dok smo čistili opremu nakon intervencije na Grbavici, došao je naš zapovjednik, gospodin Stjepan. Inače strog i hladan čovjek, rijetko kad bi pohvalio nekoga.
“Lejla, možeš li na trenutak?”
Prišla sam mu nesigurno. Pogledao me ravno u oči.
“Znaš… ono što si napravila prošle noći… to nije bila samo hrabrost. To je bilo ljudskost. U ovom poslu često zaboravimo zašto smo ovdje – ne samo da gasimo požare, nego da spašavamo živote. Hvala ti što si nas podsjetila na to.”
Osjetila sam kako mi obrazi gore od srama i ponosa istovremeno. Kolege su me gledale drugačije – neki sa zavišću, neki s poštovanjem.
Kasnije tog dana stigao je poziv iz Centra za socijalni rad. “Beba je dobro”, rekli su mi. “Ima privremenu obitelj, ali… ako želite, možete doći vidjeti je.” Nisam znala što osjećam – strah, sreću ili tugu.
Otišla sam do majke i ispričala joj sve.
“Zašto uvijek moraš biti ta koja spašava druge? Kad ćeš spasiti sebe?” pitala me tiho.
Nisam imala odgovor.
Te večeri otišla sam vidjeti bebu. Kad me ugledala, nasmiješila se – ili mi se barem tako činilo. Držala sam je u naručju i osjećala mir koji nisam dugo osjetila.
Na povratku kući razmišljala sam o svemu što se dogodilo. O tome kako nas život često stavlja pred iskušenja koja ne biramo sami. O tome kako ponekad najmanji čin dobrote može promijeniti nečiji svijet.
Ponekad se pitam: Jesmo li dovoljno hrabri da budemo ljudi kad to najviše treba? Ili se skrivamo iza pravila i straha od osude drugih?
Što biste vi napravili na mom mjestu?