Neočekivani zet: Priča o prihvaćanju i obitelji
“Nećeš valjda stvarno s njim, Lejla? Dario je dobar dečko, ali… kamiondžija? Zar si za to išla na fakultet?” Glas Lejline majke Vesne odzvanjao je kroz stan dok sam stajao u hodniku, držeći buket karanfila koji sam kupio na benzinskoj. Osjećao sam se kao uljez, kao da sam upao u tuđu priču, u tuđi život. Lejla me pogledala, oči joj pune inata i tuge. “Mama, ja njega volim. Nije mi bitno što vozi kamion. On je moj izbor.”
Tog dana sam prvi put shvatio koliko je teško biti prihvaćen. Nisam imao diplomu, nisam imao stalni posao u uredu, nisam imao ni auto koji bi impresionirao Vesnu. Imao sam samo volju da radim i ljubav prema Lejli. Ali u Bosni i Hrvatskoj, zna se što znači biti ‘dobar zet’ – stabilan posao, stan, možda čak i vikendica na moru. Ja sam imao samo kamion i PlayStation.
“Dario, sine, sjedi da popijemo kafu,” rekao je Lejlin otac Zoran kad se napetost malo smirila. Sjeo sam za stol, ruke mi se tresle dok sam miješao šećer u fildžanu. Zoran me gledao ispod obrva. “Znaš li ti šta znači biti muž? Nije to samo ljubav i zezancija. Treba se brinuti za ženu, za djecu…”
“Znam, gospodine Zorane. Radim koliko mogu. Nije lako, ali…”
“Ali šta? Kad si zadnji put bio kod doktora? Voziš po cijeloj Europi, a nemaš ni zdravstveno riješeno kako treba!” Vesna je nastavila s kritikama. Lejla je šutjela, stisnula mi ruku ispod stola.
Nisam znao što reći. Osjećao sam se malenim pred njihovim očekivanjima. Moja majka u Sarajevu uvijek je govorila: “Sine, samo budi pošten. Sve ostalo će doći.” Ali ovdje poštenje nije bilo dovoljno.
Tjedni su prolazili. Lejla i ja smo iznajmili mali stan u Novom Zagrebu. Vozio sam kamion po cijeloj regiji – Split, Rijeka, Ljubljana, Beograd – a kad bih se vratio kući, jedino što sam želio bilo je odmoriti uz igru FIFA-e ili PES-a. Lejla je radila u školi kao nastavnica hrvatskog jezika. Navečer bi mi pričala o djeci iz razreda, o kolegicama koje su joj zavidjele na tome što ima “slobodnog” muža.
Jedne večeri, dok smo jeli grah iz lonca jer nismo imali vremena za kuhanje, Lejla je rekla: “Znaš li da mama još uvijek misli da ćeš me ostaviti čim nađeš neku bolju?” Pogledao sam je u nevjerici. “Bolju? Pa ti si meni najbolja!” Naslonila se na moje rame i tiho zaplakala.
Nisam mogao spavati te noći. U glavi su mi odzvanjale Vesnine riječi: “Kamiondžija… Zar si za to išla na fakultet?” Počeo sam sumnjati u sebe. Jesam li stvarno dovoljno dobar za Lejlu?
Sljedeći vikend pozvali su nas na ručak kod njenih roditelja u Samobor. Sjeo sam za stol s osjećajem da idem na ispit iz kojeg ću sigurno pasti. Vesna je servirala sarmu i gledala me kao da čeka da prospe tanjur po sebi.
“Dario, čula sam da si opet vozio do Njemačke? Koliko si dana bio odsutan?”
“Pet dana, gospođo Vesna. Ali uvijek se javim Lejli kad stignem negdje.”
Zoran je otpuhnuo kroz nos. “A kad mislite vi dvoje imati djecu? Ili ćeš ih i ti viđati samo preko telefona?”
Lejla je planula: “Tata! Dosta više! Dario radi više nego pola tvojih prijatelja! I voli me! Zar to nije dovoljno?”
Nastala je tišina. Vesna je spustila pogled na tanjur. Zoran je ustao i otišao na balkon zapaliti cigaretu.
Nakon ručka, dok smo prali suđe, Vesna mi je prišla tiho: “Dario… znaš… nije meni lako pustiti kćer jedino dijete nekom koga ne poznajem dobro. Bojim se za nju.”
Pogledao sam je iskreno: “Gospođo Vesna, ja bih dao život za Lejlu. Nisam možda ono što ste zamišljali, ali volim vašu kćer više od svega na svijetu.”
Nije ništa rekla, ali prvi put me pogledala bez osude.
Godinu dana kasnije Lejla je ostala trudna. Kad smo to rekli njenim roditeljima, Vesna je zaplakala od sreće – ili možda od olakšanja što ipak nisam nestao iz života njihove kćeri.
Kad se rodio naš sin Filip, sve se promijenilo. Vesna je dolazila svaki dan donositi juhu i pite. Zoran me zvao da zajedno gledamo utakmice Dinama i Sarajeva. Jednog dana mi je rekao: “Znaš, Dario… nisi ti loš zet. Zapravo… najbolji si kojeg smo mogli poželjeti.”
Pogledao sam ga zbunjeno: “A kamiondžija?”
Nasmijao se: “Ma pusti to… Bitno je da si čovjek.”
Sada sjedim na balkonu našeg stana dok Filip spava u sobi, a Lejla čita knjigu kraj mene. Razmišljam o svemu što smo prošli – predrasude, svađe, suze… I pitam se: Koliko nas još živi pod teretom tuđih očekivanja? Je li ljubav dovoljna da pobijedi sve predrasude?