Susjedstvo nade: Kako me Azra spasila od samoće
“Opet sama večeraš, Jasna?” začula sam glas kroz poluotvorena vrata dok sam sjedila za stolom, zureći u tanjir supe koji sam skuvala samo za sebe. Pogledala sam prema hodniku i ugledala Azru, novu susjedu iz stana preko puta. Držala je tanjir baklave, a oči su joj blistale toplinom koju nisam osjetila mjesecima.
“Ma, hajde, uđi, Azra. Samo da ne smetam…” promrmljala sam, osjećajući kako mi grlo steže od uzbuđenja i stida. Nije prošlo ni godinu dana otkako su mi djeca otišla – Lejla u Zagreb, Adnan u Mostar – i od tada je moj stan postao prevelik, a tišina preglasna.
Azra je sjela nasuprot mene, bez puno pitanja, kao da zna da je ponekad bolje šutjeti. “Znaš, Jasna, i meni je bilo teško kad su moji otišli. Prvo muž, pa djeca… Ostaneš sam sa zidovima koji pamte više nego što bi htjela.”
Pogledala sam je i prvi put osjetila kako mi suze naviru na oči. “Znaš li da mi Lejla nije nazvala već tri sedmice? Kaže da nema vremena, posao, djeca… A ja ovdje brojim minute do svakog poziva.”
Azra je klimnula glavom. “I moj Emir je takav. Samo poruka: ‘Mama, sve je ok.’ Kao da je to dovoljno.”
Te večeri smo pile kafu do kasno u noć. Pričale smo o svemu – o ratu, o muževima koji su nas ostavili prerano, o djeci koja su odrasla prebrzo. Prvi put nakon dugo vremena nisam osjećala prazninu.
Sljedećih dana Azra bi navratila s vremena na vrijeme – nekad s tanjirom sarme, nekad samo s osmijehom. Počele smo zajedno ići na pijacu, sjediti na klupi ispred zgrade i ogovarati prolaznike kao dvije djevojčice.
Jednog jutra zazvonio mi je telefon. Lejla. “Mama, jesi li dobro? Zvučiš nekako sretnije zadnjih dana kad pričamo.”
“Jesam, dušo. Imam novu prijateljicu. Azra iz susjedstva. Zajedno pijemo kafu i idemo na pijacu.”
Lejla je zašutjela na trenutak. “Drago mi je, mama. Znaš da mi je lakše kad znam da nisi sama.”
Ali nije sve bilo tako jednostavno. Jedne večeri dok smo Azra i ja pile čaj, zazvonio je interfon. Bio je to Adnan.
“Mama, moram pričati s tobom,” rekao je čim je ušao. Pogledao je Azru s neodobravanjem.
“Šta se dešava?” upitala sam ga.
“Čujem od komšija da stalno sjediš s ovom ženom. Ljudi pričaju… Kažu da si zaboravila na porodicu.”
Osjetila sam kako mi lice gori od srama i bijesa. “Adnane, ja nisam zaboravila na vas! Vi ste ti koji ste otišli! Ja ovdje pokušavam preživjeti svaki dan!”
Azra se povukla u kuhinju, ali čula sam kako tiho plače.
Adnan je sjeo pored mene i spustio glavu. “Mama, samo… bojim se da ćeš se previše vezati za nekog pa opet ostati povrijeđena.”
Pogledala sam ga pravo u oči. “Adnane, život ne prestaje kad vi odete. I ja imam pravo na sreću, zar ne?”
Nakon te večeri Adnan me češće zvao, ali odnos s djecom ostao je napet. Osjećala sam se rastrgano između njihove potrebe da budem ‘samo njihova mama’ i svoje potrebe za društvom i smijehom.
Jednog dana Azra nije došla na kafu kao inače. Prošlo je nekoliko sati i zabrinula sam se. Pokucala sam joj na vrata – nije odgovarala. Srce mi je tuklo kao ludo dok sam trčala po komšije i zvala hitnu pomoć.
Na kraju su je odvezli u bolnicu – srčani udar. Sjela sam na klupu ispred zgrade i plakala kao dijete.
Lejla me nazvala baš tada. “Mama? Šta se dešava? Čujem ti glas…”
“Azra je u bolnici… Ne znam šta ću bez nje…”
Lejla je šutjela pa rekla: “Mama, dolazim sutra s djecom. Oprosti što nisam ranije shvatila koliko ti znači društvo.”
Azra se oporavila nakon nekoliko sedmica. Kad se vratila kući, dočekale smo je Lejla i ja s cvijećem i kolačima.
“Znaš li ti koliko si nam svima važna?” rekla joj je Lejla kroz suze.
Azra se nasmijala: “A vi meni još više!”
Danas više ne brojim minute do poziva svoje djece. Imam Azru, imam svoju klupu ispred zgrade i imam nadu da život može biti lijep čak i kad misliš da si sve izgubio.
Ponekad se pitam: Zašto nam treba toliko vremena da shvatimo koliko nam malo treba za sreću? I hoće li moja djeca jednog dana imati nekoga poput Azre kad im zatreba ruka podrške?