„Ajla, dođi na kafu!” – Kad se bivša svekrva vratila u moj život, sve se promijenilo
„Ajla, dođi na kafu! Moramo razgovarati.”
Glas Fatime, moje bivše svekrve, odjeknuo je kroz slušalicu tako neočekivano da sam na trenutak zanijemila. Bilo je to prvi put da me zove otkako sam se razvela od njenog sina, Adnana, prije skoro četiri godine. Ruke su mi zadrhtale dok sam stajala nasred kuhinje, gledajući kroz prozor u dvorište gdje su nekad trčala naša djeca. Srce mi je tuklo kao ludo, a u glavi su mi se rojile slike prošlosti: Fatima kako mi donosi baklavu za Bajram, kako me grli kad sam rodila Lejlu, ali i ona večer kad me optužila da sam uništila njenog sina.
„Ajla? Jesi li tu?”
„Jesam… Fatima, ne znam… Je li sve u redu?”
„Samo dođi. Trebam te vidjeti.”
Nisam znala što da očekujem. Znam samo da sam satima sjedila na rubu kreveta, gledajući u zid, pokušavajući odlučiti hoću li otići ili ne. Djeca su bila kod Adnana ovaj vikend, a stan je bio tiho kao grob. Na kraju sam obukla kaput i krenula prema staroj zgradi na Grbavici, gdje je Fatima živjela cijeli život.
Kad sam stigla, vrata su bila odškrinuta. Ušla sam tiho, osjećajući miris kafe i starog namještaja. Fatima je sjedila za stolom, pogrbljena, s maramom na glavi i očima crvenim od plača.
„Sjedni, Ajla”, rekla je tiho. „Skuhala sam kafu kao nekad.”
Sjele smo jedna nasuprot drugoj. Ruke su joj drhtale dok mi je sipala kafu u fildžan. Osjetila sam knedlu u grlu.
„Znaš… dugo sam razmišljala hoću li te zvati”, počela je. „Ali… ne mogu više ovako. Previše toga ostalo je među nama neizrečeno.”
Nisam znala što da kažem. Samo sam gledala u tamnu tekućinu pred sobom.
„Znam da misliš da sam te mrzila”, nastavila je Fatima. „Ali nisam. Samo… nisam znala kako da se nosim sa svime što se dogodilo.”
Suze su mi navrle na oči. Sjetila sam se svih onih dana kad sam pokušavala biti dobra snaha, kad sam šutjela dok me kritizirala zbog načina na koji odgajam djecu ili kuham ručak. Sjetila sam se i one noći kad me Adnan prvi put udario, a ona rekla: „Muškarci su takvi, preći će ga.”
„Fatima”, izustila sam jedva čujno, „bilo je teško. Za sve nas.”
Pogledala me pravo u oči.
„Ajla, ja sam izgubila sina. Ne fizički… ali on više nije onaj isti čovjek. I znam da si ti izgubila muža. Ali najviše su izgubila djeca.”
Osjetila sam kako mi se srce steže.
„Znaš li koliko puta Lejla pita za tebe?” upitala sam je. „Zašto ne dolaziš više?”
Fatima je spustila pogled.
„Stid me. Stid me svega što sam rekla i učinila. Mislila sam da štitim svog sina, a zapravo sam ga samo gurnula dalje od svih vas.”
Tišina je visjela između nas kao težak oblak.
„Zašto si me stvarno zvala?” upitala sam napokon.
Fatima je duboko udahnula.
„Imam rak, Ajla. Ne znam koliko mi je ostalo.”
Osjetila sam kako mi krv nestaje iz lica.
„Želim da oprostiš meni… i sebi”, šapnula je. „Ne želim otići s ovim teretom.”
Suze su mi klizile niz lice dok sam pokušavala pronaći riječi koje bi mogle izliječiti godine boli.
„Fatima… ja… nisam sigurna mogu li zaboraviti sve što se dogodilo. Ali mogu pokušati oprostiti.”
Pružila mi je ruku preko stola. Prvi put nakon toliko godina osjetila sam toplinu u njenom dodiru.
„Hoćeš li doći opet? Da popijemo još jednu kafu? Da pričamo o Lejli i Tariku?”
Kimnula sam glavom kroz suze.
Kad sam izašla iz stana, zrak mi se činio lakšim nego ikad prije. Znala sam da nas čeka dug put do pravog oprosta, ali prvi korak smo napravile zajedno.
Ponekad se pitam: Koliko boli može stati između dvije žene koje su nekad bile obitelj? I ima li nade za novi početak kad prošlost još uvijek boli?