Ako me voliš kao majku, ostavi ga: Priča o ljubavi, kontroli i izborima
“Ako me voliš kao majku, ostavi ga!” Jasnin glas odjekivao je kroz stan kao udar groma. Stajala sam nasred dnevne sobe, ruke su mi drhtale dok sam pokušavala pronaći riječi koje bi je umirile, ali svaka rečenica koju sam izgovorila samo je dolijevala ulje na vatru.
“Mama, molim te, poslušaj me… Dino nije onakav kakvim ga ti vidiš. On me voli, poštuje, nikad mi nije učinio ništa loše. Zašto ne možeš barem pokušati da ga upoznaš?”
Jasna je stisnula usne, pogledala kroz prozor prema sivom sarajevskom nebu i odmahnula glavom. “Neću! Neću gledati kako uništavaš svoj život zbog nekog ko ti nije ni do koljena. Sjećaš li se šta sam sve prošla s tvojim ocem? Zar želiš isto sebi?”
U tom trenutku, osjećala sam se kao da mi je neko iščupao srce iz grudi. Jasna je uvijek bila stub naše porodice – žena koja je sama podigla mene i mog brata Emira nakon što nas je otac napustio. Bila je jaka, prkosna, ali i nevjerojatno tvrdoglava. Njena riječ bila je zakon. Ipak, nikada nisam mislila da će doći dan kada ću morati birati između nje i sebe.
Dina sam upoznala sasvim slučajno, na promociji knjige u maloj knjižari u Zagrebu. Bio je tih, nasmijan, s onim toplim pogledom koji te natjera da mu vjeruješ. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se viđenom, prihvaćenom baš takvom kakva jesam – sa svim svojim nesigurnostima i ranama iz djetinjstva. Dino nije bio bogat, nije imao stalni posao, ali imao je srce veliko kao Bosna.
“Znaš li ti koliko sam ja žrtvovala za tebe?” Jasna bi često ponavljala tu rečenicu, kao da mi želi utuviti u glavu da joj dugujem život. “Sve sam dala da ti budeš neko i nešto. A ti sad hoćeš da sve to baciš zbog nekog… nekog Dine!”
Brat Emir je šutio. On je uvijek bio na strani mira, izbjegavao sukobe i povlačio se u svoju sobu kad bi stvari postale previše napete. Ponekad bih ga uhvatila kako krišom gleda u mene, kao da želi reći: “Sestro, nemoj joj zamjeriti. Ona ne zna drugačije.”
Ali ja sam znala – Jasna nije bila samo zabrinuta majka. Bila je žena koja se bojala gubitka kontrole nad svojim svijetom. Dino je bio prijetnja toj kontroli jer mi je pokazao da mogu biti sretna i bez njezine stalne zaštite.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom i jeli supu od graška koju Jasna pravi samo kad je loše volje, iznenada je spustila žlicu i pogledala me ravno u oči.
“Ako odeš kod njega večeras, nemoj se vraćati kući.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Mama… zar stvarno misliš to? Zar bi me stvarno izbacila zbog toga što volim nekoga?”
“Ne razumiješ ti još ništa! Ljubav prođe, a porodica ostaje! Kad te on povrijedi – a povrijedit će te, vidjet ćeš – nećeš imati gdje!”
Te noći nisam otišla kod Dine. Ostala sam u svojoj sobi, gledala u plafon i pitala se gdje sam pogriješila. Je li ljubav prema majci uvijek mora biti jača od ljubavi prema sebi? Je li moguće biti dobar sin ili kćerka i istovremeno biti svoj?
Dino mi je slao poruke: “Jesi li dobro? Nedostaješ mi.” Nisam imala snage odgovoriti mu. Osjećala sam se kao da sam zarobljena između dvije vatre – jedne koja me grijala cijeli život i druge koja mi je tek počela paliti srce.
Sljedećih dana Jasna je bila hladna kao led. Nismo razgovarale osim o najosnovnijim stvarima: “Jesi li jela? Jesi li platila račune?” Emir je pokušavao ublažiti situaciju šalama, ali napetost se mogla rezati nožem.
Jednog popodneva Dino me čekao ispred fakulteta. Kiša je padala sitno, uporno, a on je stajao s kišobranom i smiješkom koji mi je govorio više od hiljadu riječi.
“Znam da ti nije lako,” rekao je tiho dok smo hodali prema tramvajskoj stanici. “Ali ne želim da biraš između mene i nje. Samo želim da budeš sretna – pa makar to značilo da me ostaviš.”
Te riječi su me slomile. Prvi put sam shvatila koliko ga volim – ne zato što mi nudi bijeg od majčine kontrole, nego zato što poštuje moju slobodu izbora.
Vratila sam se kući kasno te večeri. Jasna me čekala budna.
“Gdje si bila?”
“S Dinom. Razgovarali smo. Mama… ne mogu više ovako. Ne mogu živjeti razapeta između tvoje ljubavi i svoje sreće. Volim te najviše na svijetu, ali moram birati sebe.”
Jasna je šutjela dugo, gledala me kao da prvi put vidi ženu pred sobom, a ne samo svoju kćerku.
“Ako odeš… možda se više nikad ne vratiš,” prošaptala je.
“Možda neću,” odgovorila sam iskreno. “Ali ako ostanem samo zato što ti to želiš – onda više neću biti ja.”
Te noći spakirala sam nekoliko stvari u torbu i otišla kod Dine. Plakala sam cijelim putem do njega, ali osjećala sam olakšanje kakvo nisam osjetila godinama.
Prošlo je nekoliko mjeseci otkako nisam razgovarala s Jasnom. Nedostaje mi svaki dan – njen glas, njene brige, čak i njene kritike. Ali prvi put u životu osjećam da dišem punim plućima.
Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što sam izabrala sebe? Može li ljubav prema roditelju ikada opravdati žrtvovanje vlastite sreće? Šta biste vi učinili na mom mjestu?