„Ako ne možeš da održiš red, spakuj se i idi“ – Moj život sa Milanom

„Ako ne možeš da održiš red, spakuj se i idi.“

Te riječi odzvanjaju mi u glavi dok stojim nasred dnevnog boravka, držeći krpu u ruci. Sunce se probija kroz prozor, ali meni je hladno. Milan stoji ispred mene, ruke prekrižene na prsima, pogled oštar kao nož. Njegove riječi nisu bile izrečene prvi put, ali danas su me pogodile jače nego ikad.

„Jelena, pogledaj ovo! Prašina na polici! Koliko puta sam ti rekao da svaki dan prebrišeš? Ako ne možeš da održiš red, spakuj se i idi.“

Osjećam kako mi se grlo steže. Gledam ga, pokušavam pronaći trag nježnosti u njegovim očima, ali tamo je samo razočaranje. Znam da nije loš čovjek. Znam da me voli na svoj način. Ali ovo… ovo nije ljubav kakvu sam zamišljala kad smo se upoznali na onoj ljetnoj zabavi kod Drine prije petnaest godina.

Tada je bio šarmantan, nasmijan, uvijek spreman na šalu. Sjećam se kako me držao za ruku dok smo šetali obalom Save u Slavonskom Brodu, obećavajući mi život pun smijeha i sigurnosti. Nisam znala da će sigurnost značiti strog raspored, sterilne površine i osjećaj da sam stalno pod povećalom.

„Mogu li barem popiti kavu prije nego što nastavim?“ pitam tiho, nadajući se da će popustiti.

„Kava? Prvo završi što trebaš. Onda ćemo zajedno sjesti,“ odgovara bez trunke topline.

Odlazim u kuhinju, brišem suze koje mi prijete skliznuti niz lice. Na stolu su dvije šalice – jedna za njega, jedna za mene. Uvijek ih slažem točno onako kako voli: njegova desno, moja lijevo. Sitnica koja ga smiruje. Sitnica koja mene podsjeća koliko sam se promijenila.

Sjećam se dana kad sam prvi put osjetila da nešto nije u redu. Bilo je to kad je naša kćerka Lana imala četiri godine. Igrala se plastelinom na tepihu i ostavila nekoliko komadića. Milan je poludio. Vikao je na nju, a ja sam je branila. Te noći smo se prvi put ozbiljno posvađali.

„Ne možeš tako na dijete! To je samo plastelin!“ vikala sam kroz suze.

„Ako sad ne nauči red, nikad neće! Nećeš ti od nje napraviti nemarnu ženu!“ odgovorio je hladno.

Od tada sam počela šutjeti. Svaki put kad bi Lana napravila nered, ja bih ga brzo čistila prije nego što Milan vidi. S vremenom je Lana naučila igrati tiho, bez tragova. Naučila je disati polako, da ga ne uznemiri.

Godine su prolazile. Milan je napredovao na poslu u banci, ja sam ostala domaćica jer „tko će drugi paziti na kuću“. Moje prijateljice su radile, izlazile na kave, putovale. Ja sam prala prozore svakog petka i peglala posteljinu do savršenstva.

Ponekad bih pokušala razgovarati s njim.

„Milane, zar ne vidiš da pretjeruješ? Kuća je čista, Lana je dobra djevojčica…“

„Nije dovoljno čista! Pogledaj ovu mrlju! Jelena, ako ne možeš…“

I opet bi izgovorio onu rečenicu.

Lana je sada maturantica. Povučena je, tiha, odlična učenica. Ponekad je uhvatim kako gleda kroz prozor s tugom u očima. Znam da sanja o tome da ode studirati u Zagreb ili Sarajevo, daleko od ovog doma gdje se sve mjeri po tome koliko je pod sjajan.

Danas je subota. Dan kad Milan ima „inspekciju“. Prolazi kroz stan s bijelom rukavicom i traži prašinu. Ja ga pratim kao sjena, nadajući se da neće pronaći ništa.

„Jelena! Što je ovo? Mrlja na staklu! Kako možeš biti tako nemarna?“

Osjećam kako mi srce lupa u grudima. Lana ulazi u sobu i gleda nas.

„Tata, pusti mamu na miru! Sve si nas izludio s tim tvojim redom!“

Milan se okreće prema njoj, lice mu pocrveni od bijesa.

„Nećeš ti meni govoriti kako ću voditi kuću! Dok si pod mojim krovom…“

Lana izlazi iz sobe zalupivši vratima. Ja stojim između njih dvoje – između muža koji ne zna voljeti drugačije i kćeri koja želi pobjeći.

Te večeri sjedim sama u kuhinji. Milan gleda televiziju, Lana je u svojoj sobi s glazbom do daske. Gledam svoje ruke – ispucale od deterdženata, umorne od stalnog ribanja.

Sjećam se mame kako mi govori: „Jelena, brak nije uvijek bajka, ali mora biti dom.“

Je li ovo dom? Ili sam stvarno gost u vlastitoj kući?

Sutradan Lana dolazi do mene.

„Mama, odlučila sam – idem studirati u Zagreb. Ne mogu više ovako.“

Gledam je i osjećam ponos i tugu istovremeno.

„Idi, dušo… Budi slobodna.“

Kad Milan sazna, bit će bura. Ali možda je vrijeme da i ja razmislim o svojim granicama.

Možda ljubav nije dovoljna kad svaki dan moraš dokazivati da vrijediš samo ako je pod čist.

Pitam vas – koliko dugo biste vi izdržali biti gost u vlastitom domu? Je li red važniji od mira i ljubavi?