Ako sutra ne bude novca, gotovo je sa svime – Anina priča
“Ako sutra ne budeš imala novac, gotovo je sa svime, Ana!” Ivanove riječi odzvanjale su mi u ušima dok sam zurila u njega preko stola. Njegove oči bile su hladne, nepopustljive, kao da razgovara sa strancem, a ne sa ženom koju je prije samo mjesec dana zaprosio na obali Une. U stanu je mirisalo na grah koji sam kuhala, ali meni se želudac okretao od nervoze.
“Ivan, molim te… znaš da nemam toliko. Ne mogu samo tako pronaći deset tisuća kuna preko noći!” glas mi je drhtao, ali nisam htjela pokazati koliko me boli njegova prijetnja.
“Ana, znaš da sam upao u probleme zbog brata. Ako mi ne pomogneš, sve pada u vodu. Ne mogu više ovako!”
Sjetila sam se njegovog brata Darija, vječitog gubitnika koji je uvijek imao neku novu shemu za brzu zaradu. Ovaj put je upao u dugove kod lokalnog lihvara iz Travnika. Ivan je bio očajan, ali zar je to opravdanje da mene stavlja pred zid?
Te noći nisam spavala. Gledala sam u plafon naše male sobe u Novom Zagrebu i razmišljala o svemu što smo prošli. Sjetila sam se dana kad smo zajedno radili u pekari kod tete Mirele, kad smo štedjeli svaku kunu za more u Makarskoj. Sjetila sam se i majke, koja me uvijek učila da ljubav nije trgovina.
Ujutro sam nazvala svoju najbolju prijateljicu Lejlu iz Sarajeva. “Lejla, ne znam što da radim. Ivan mi prijeti da će otići ako mu ne dam novac. Osjećam se kao da sam na dnu.”
Lejla je šutjela nekoliko sekundi, a onda rekla: “Ana, znam da ga voliš, ali gdje je granica? Zar ti vrijediš samo deset tisuća kuna?”
Nisam znala što da odgovorim. Srce mi se slamalo na tisuću komadića.
Popodne sam otišla kod roditelja u Dubravu. Otac me dočekao s osmijehom, ali čim sam mu ispričala što se događa, lice mu se smrknulo.
“Ana, dijete moje, nemoj ni pomišljati da mu daješ taj novac! Ako te voli, neće te ucjenjivati. Sjeti se kako je tvoja majka prošla s mojim stricem – sve je dala za njega, a on ju je ostavio čim je ostala bez novca.”
Majka me zagrlila i šapnula: “Ponekad ljubav boli više nego što vrijedi.”
Vratila sam se kući s još većom težinom na srcu. Ivan me dočekao nervozan, hodao je po stanu kao lav u kavezu.
“Jesi li našla novac?” pitao je bez pozdrava.
“Nisam. I neću ga tražiti od roditelja. Ne mogu to napraviti sebi ni njima.”
Ivan je šutio nekoliko trenutaka, a onda bacio ključeve na stol.
“Onda nema smisla. Očito ti nije dovoljno stalo do mene!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred njim.
“Ivan, zar ti stvarno misliš da ljubav mjeriš novcem? Zar ti stvarno misliš da ću biti sretnija ako prodam svoj ponos?”
On je samo slegnuo ramenima i izašao iz stana.
Ostala sam sama među zidovima koji su još mirisali na grah i na naše zajedničke snove. Sjedila sam satima u tišini, razmišljajući gdje sam pogriješila. Je li ljubav stvarno vrijedna svega? Ili postoje granice koje ne smijemo prijeći?
Sljedećih dana Ivan se nije javljao. Lejla mi je slala poruke podrške: “Drži se, Ana! Zaslužuješ bolje.” Otac mi je svaki dan donosio kruh i mlijeko, a majka mi je kuhala juhu od domaće kokoši.
Jedne večeri zazvonio je mobitel. Bio je to Dario.
“Ana, oprosti što te zovem… Znam da si ljuta na mene i Ivana. Samo sam htio reći da nije tvoja krivnja što smo upali u ovo. Ivan je otišao kod rodbine u Mostar. Kaže da mu treba vremena.”
Spustila sam slušalicu i osjetila olakšanje pomiješano s tugom. Možda je tako najbolje.
Tjedni su prolazili. Počela sam raditi više smjena u pekari i polako vraćala osmijeh na lice. Lejla me nagovorila da dođem kod nje u Sarajevo na vikend.
Na Baščaršiji smo pile kafu i gledale zalazak sunca.
“Ana, znaš li što si naučila iz svega ovoga? Da vrijediš više nego što misliš. I da prava ljubav ne ucjenjuje.”
Pogledala sam nebo iznad Sarajeva i prvi put nakon dugo vremena osjetila mir.
Možda će Ivan jednog dana shvatiti što je izgubio. Možda ću i ja shvatiti zašto sam toliko dugo pristajala na manje nego što zaslužujem.
Ali jedno znam sigurno: nikada više neću dopustiti da moj ponos i vrijednost ovise o tuđim problemima ili tuđem novcu.
Ponekad se pitam – koliko nas još živi s ucjenama pod krinkom ljubavi? Koliko nas još misli da moramo žrtvovati sebe za nekoga tko to ne zaslužuje?