Baka, More i Dvije Unuke: Ljeto Koje Je Promijenilo Sve
“Ne možeš mi to napraviti, Ivana! Obećala sam djevojčicama da ćemo na more!” vikala je mama, držeći telefon toliko čvrsto da sam mogla čuti kako joj prsti škripaju po plastici. Bilo je to jedno od onih sparnih lipanjskih popodneva kad se zrak lijepi za kožu, a riječi još teže lijepe za srce.
“Mama, rekla sam ti već sto puta – Lana ima alergiju na sunce, ne može na more ove godine. Liječnica je rekla da bi joj moglo biti opasno. Ne mogu riskirati!” pokušavala sam ostati smirena, ali osjećala sam kako mi glas podrhtava.
“A što ja da kažem Emini? Ona je već spakirala kofere! I što da kažem sebi? Godinama sanjam da vas sve vodim na more. Tvoj brat nema ništa protiv da Ema ide, ali ti… uvijek ti nešto smeta!”
Zastala sam. Osjetila sam kako mi se grlo steže. Nije prvi put da me mama optužuje da sam “teška”. Ali ovaj put nije bilo izbora. Lana je imala ozbiljnu reakciju prošle godine – završili smo na hitnoj u Makarskoj. Nikad neću zaboraviti njezin uplakani pogled dok su joj stavljali infuziju.
“Mama, nije stvar u meni. Lana ne može. I molim te, nemoj tražiti novac za put kad moja kćer ne ide. To nije fer.”
S druge strane tišina. Zatim šapat: “Ali ja sam već sve dogovorila… Apartman, autobusne karte… Ivana, znaš li koliko mi ovo znači?”
U tom trenutku, vratila sam se u djetinjstvo. Sjećam se ljeta kad nas je tata ostavio, a mama nas je vodila na izlete vlakom do Save jer nismo imali za more. Sjećam se kako je plakala navečer, misleći da ne čujemo. Sjećam se i kako je uvijek bila prva koja bi dala zadnju kunu za nas.
Ali sada… Sada sam ja majka. I moram štititi svoje dijete.
Navečer sam nazvala brata. “Dario, jesi li čuo što mama planira?”
“Ma pusti je, znaš kakva je. Neka vodi Emu, ona se veseli. Ako trebaš, ja ću dati pola novca za put, samo da se ne svađamo opet pred djecom.” Dario je uvijek bio pomirljiviji od mene.
“Nije stvar u novcu! Nije pošteno da ja plaćam kad Lana ne ide! I nije pošteno prema Lani – ona će biti tužna što ne ide, a još ću morati platiti kao da ide!”
Dario je uzdahnuo: “Znaš da mama sve radi iz najbolje namjere… Ali znaš i da ne zna stati kad nešto zamisli.”
Sljedećih dana mama me izbjegavala. Slala mi je samo poruke: “Jesi li razmislila? Trebam novac do petka.” Lana me pitala: “Mama, zašto baka neće doći po mene? Zar me više ne voli?”
Srce mi se slomilo.
Došao je petak. Mama je došla pred vrata s Emom za ruku i velikom torbom.
“Ivana, zadnji put te molim – možeš li dati svoj dio? Znaš da nemam dovoljno za sve.” Pogledala me onim pogledom koji me uvijek natjerao na osjećaj krivnje.
“Mama, ne mogu. Neću platiti kad Lana ne ide. Ako trebaš pomoć za Emu, mogu ti posuditi nešto, ali neću platiti cijeli iznos kao da idu obje djevojčice. To nije pošteno ni prema meni ni prema Lani.”
Ema je stajala između nas, gledajući čas mene, čas baku.
Mama je stisnula usne i okrenula se bez riječi. Otišla je niz stepenice vukući Emu za sobom.
Te večeri Lana je plakala u krevetu: “Zašto baka voli Emu više nego mene?”
Grlila sam je i šaptala: “Baka te voli najviše na svijetu, ali ponekad odrasli rade stvari koje nisu fer. Nije do tebe, ljubavi.”
Sljedećih dana nisam spavala. Mama mi nije odgovarala na poruke. Dario mi je rekao da su stigli na more i da Ema stalno pita gdje je Lana.
Osjećala sam se kao najgora kćerka na svijetu. Ali isto tako – osjećala sam i prkos. Zašto uvijek ja moram popustiti? Zašto se od mene očekuje da šutim i plaćam?
Kad su se vratile s mora, mama nije došla k nama tjedan dana. Onda je jednog dana došla s kolačem od višanja – našim omiljenim.
Sjela je za stol i tiho rekla: “Možda sam pogriješila što sam te pritiskala za novac. Ali znaš… Bojim se da ću vas izgubiti ako ne budem stalno nešto organizirala za vas. Bojim se biti sama.”
Pogledala sam je kroz suze: “Mama, nisi sama dok god nas voliš i poštuješ naše granice. Ne moraš nas kupovati izletima ni morem. Samo budi tu.”
Te večeri smo plakale zajedno.
Ali još uvijek osjećam težinu tog ljeta – težinu nerealiziranih snova, krivnje i ljubavi koja ponekad boli više nego što liječi.
Pitam se: Je li moguće biti dobra kćerka i dobra majka u isto vrijeme? Ili uvijek netko mora ostati povrijeđen?