Bako, oprosti što sam te zaboravila: Priča o krivnji, obiteljskim ranama i borbi za bliskost
“Ivana! Jesi li ti normalna? Tvoja baka Mara nije jela tri dana!” Susjeda Ljubica me zaustavila pred dućanom, glas joj je bio oštar, ali oči su joj bile pune brige. U ruci je držala vrećicu s kruhom, a ja sam stajala kao ukopana, osjećajući kako mi se srce steže. Nisam imala pojma. Nisam znala da je baka sama, gladna, zaboravljena. U tom trenutku, sve moje svakodnevne brige – posao u banci, sin Filip koji je stalno bolestan, muž Dario koji se vraća kući kasno i šuti – postale su nevažne. Samo baka Mara i njezina prazna kuća.
Sjećam se kako sam trčala uzbrdo prema bakinoj kući, noge su mi klecale, a u glavi mi je odzvanjalo: “Kako sam mogla zaboraviti? Kako sam mogla dopustiti da ostane sama?” Vrata su bila otključana. Ušla sam bez kucanja. Baka je sjedila za stolom, gledala kroz prozor u prazno dvorište. Bila je sitna, još manja nego prošli put kad sam je vidjela. Na stolu tanjur s koricom starog kruha i šalica čaja.
“Bako…” glas mi je zadrhtao. Okrenula se polako, oči su joj bile mutne, ali prepoznala me je. “Ivana… došla si?”
Sjele smo jedna nasuprot druge. Nisam znala što reći. Sram me je proždirao iznutra. “Zašto nisi zvala? Zašto nisi rekla da ti treba nešto?”
Baka je slegnula ramenima. “Nisam htjela smetati. Znam da imaš svojih briga. Tvoj otac… tvoja majka… svi ste vi otišli svojim putem.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Moj otac, bakina jedina djeca, nije dolazio već mjesecima. Majka se uvijek žalila na bakinu tvrdoglavost i šutnju. Svi smo nekako prestali dolaziti, opravdavajući se poslom, djecom, životom.
Te večeri sam ostala kod bake. Skuhala sam joj juhu, nahranila je i presvukla u čistu pidžamu. Gledala sam kako spava i osjećala težinu krivnje na prsima. Sjećanja su navirala – kako me čuvala kad sam bila mala, kako mi je plela džempere i pričala priče o ratu i gladi. A sada sam ja ta koja ju je ostavila gladnu.
Sljedećih dana pokušavala sam sve popraviti. Dolazila sam svaki dan nakon posla, donosila hranu, čistila kuću. Ali baka je bila sve tiša. Ponekad bi me pogledala s tugom u očima i pitala: “Zašto ste me svi zaboravili? Što sam vam napravila?”
Nisam znala što reći. U našoj obitelji nikad nismo pričali o osjećajima. Moj otac bi samo odmahnuo rukom: “Ma pusti staru, ona uvijek dramatizira.” Majka bi šutjela i gledala kroz prozor.
Jedne večeri došao je moj brat Ante iz Zagreba. Sjeo je za stol s bakom i mnom, nervozno lupkao prstima po stolu.
“Ivana, ne možemo ovako dalje. Ne možemo stalno dolaziti iz Zagreba zbog bake. Imamo svoje živote!”
Pogledala sam ga bijesno: “A tko će onda? Da umre sama u ovoj kući? Je li to rješenje?”
Baka nas je gledala kao djecu koja se svađaju zbog igračke.
“Djeco moja,” rekla je tiho, “ne želim biti teret nikome. Samo bih voljela da me netko ponekad upita kako sam. Da popijemo kavu zajedno kao nekad.” Glas joj je drhtao.
Te riječi su me pogodile kao nož. Koliko puta sam mogla nazvati? Koliko puta sam mogla doći na pola sata?
Sljedećih tjedana pokušavala sam okupiti obitelj – pozvala sam oca, majku, brata i sestru Anu na ručak kod bake. Nitko nije imao vremena. Svi su imali izgovore: posao, djeca, umor.
Jednog dana baka je pala u kuhinji i slomila kuk. Zvali smo hitnu pomoć, proveli sate u bolnici u Mostaru. Liječnici su rekli da će oporavak biti dug i težak.
Dok smo sjedili u bolničkoj čekaonici, otac je šutio, majka plakala tiho u maramicu, a brat Ante gledao u mobitel.
“Možda bi bilo najbolje da baka ode u dom,” rekao je otac napokon.
Pogledala sam ga s nevjericom: “Dom? Nakon svega? Zar ne možemo barem sada biti uz nju?”
Nitko nije odgovorio.
Baka se vratila kući nakon mjesec dana rehabilitacije. Bila je još slabija nego prije. Ja sam uzela bolovanje da bih bila s njom, ali osjećala sam kako gubim tlo pod nogama – muž Dario bio je sve udaljeniji, sin Filip tražio moju pažnju, a ja sam bila rastrgana između svih njih.
Jedne noći baka me pozvala k sebi u sobu.
“Ivana,” šaptala je, “oprosti mi ako sam bila teška. Znam da ti nije lako.” Držala me za ruku kao kad sam bila dijete.
Plakala sam dugo te noći kraj njezinog kreveta.
Dva mjeseca kasnije baka Mara je umrla u snu. Ostavila nam je pismo – kratko i jednostavno: “Volim vas sve bez obzira na sve.” Na sprovodu smo svi plakali – otac, majka, brat Ante i sestra Ana – ali između nas su ostale riječi koje nikada nismo izgovorili.
Danas sjedim za istim stolom gdje je baka sjedila i pitam se: Jesmo li mogli više? Jesmo li mogli biti bolji jedni prema drugima? Koliko često zaboravljamo one koji su nas najviše voljeli?