Bez kolijevke, bez pelena: Povratak kući u haos
„Nemaš pojma koliko me boli što si opet zaboravio pelene!“, viknula sam kroz suze, dok sam držala malu Lanu u naručju, a moj muž Dario je stajao na vratima s torbom iz ureda i umornim pogledom. Tek smo stigli iz bolnice, a ja sam već osjećala da tonem.
Dario je slegnuo ramenima, pokušavajući se opravdati: „Nisam stigao, Ana. Šef mi nije dao ni minutu mira. Znaš kakva je situacija u firmi.“
Ali nisam ga više mogla slušati. Sve sam mu rekla još prije mjesec dana: „Molim te, pripremi barem osnovno – kolijevku, pelene, bodije, nešto za bebu! Ja ću biti u bolnici, ti si doma.“ On je samo klimao glavom, govorio: „Ma sve ćemo stići, ne brini.“
Sad stojim u našem stanu na Trešnjevci, okružena neispeglanim vešom, praznim bocama vode i prašinom koja se skupljala danima. Lana plače, gladna je i promrzla jer nemam ni jednu čistu dekicu. U tom trenutku osjećam kako mi se svijet ruši.
„Dario, gdje je kolijevka?“, pitam ga kroz zube.
On šuti. Pogled mu bježi prema podu.
„Nisam stigao otići po nju. Zvao sam Ivu da mi posudi njihovu, ali nisu se javili.“
U meni ključa bijes. Sve sam mogla podnijeti – bolove nakon carskog reza, noći bez sna u bolnici, čak i one neugodne poglede medicinskih sestara kad sam plakala od iscrpljenosti. Ali ovo… Ovo je izdaja.
Sjedam na kauč i grlim Lanu. Osjećam kako mi suze klize niz lice i padaju na njenu mekanu kosu. Dario sjeda pored mene, pokušava me zagrliti, ali ga odguruje.
„Ana, stvarno mi je žao. Nisam znao da će biti ovako teško…“
„Nisi znao?“, prekidam ga. „Znaš li koliko sam puta molila da mi pomogneš? Da barem jednom staviš mene i Lanu ispred posla?“
On šuti. U stanu je tišina koju prekida samo Lanin plač.
Te noći ne spavam. Lana spava na meni jer nemamo gdje drugo. Dario odlazi na kauč, a ja gledam u plafon i pitam se gdje sam pogriješila. Jesam li trebala biti stroža? Jesam li trebala sve sama napraviti dok sam još mogla hodati?
Ujutro zovem mamu u Mostar. Plačem joj u slušalicu.
„Ana, dušo, doći ću čim mogu“, govori mi tiho. „Ali znaš da tata ima terapije…“
Znam. Svi imaju svoje probleme. Nitko nema vremena za mene.
Dario odlazi na posao bez riječi. Ostavlja mi poruku na stolu: „Kupit ću sve danas poslije posla.“
Ali ja više ne vjerujem obećanjima.
Odlazim do susjede Mirele. Ona ima troje djece i uvijek je bila spremna pomoći.
„Mirela, mogu li posuditi par bodija za Lanu? Nemamo ništa čisto…“
Ona me pogleda sažaljivo i odmah vadi iz ormara cijelu vreću dječje robe.
„Ana, nisi sama. Zovi kad god trebaš.“
Te riječi su me slomile. Prvi put osjećam olakšanje – netko me vidi, netko razumije.
Sljedećih dana Dario dolazi kasno kući, umoran i nervozan. Svaki naš razgovor završava svađom.
„Ne možeš očekivati da sve bude savršeno!“, viče jedne večeri.
„Ne tražim savršenstvo! Samo malo odgovornosti!“, odgovaram mu kroz suze.
Počinjem sumnjati u sve – u naš brak, u njegovu ljubav prema meni i Lani. Osjećam se usamljeno kao nikad prije.
Jedne večeri dolazi kući ranije s velikom kutijom – kolijevka koju je konačno kupio.
„Evo, sad imamo sve“, kaže ponosno.
Ali ja samo gledam kroz njega. Nije stvar u kolijevci ni pelenama. Stvar je u tome što me ostavio samu kad mi je najviše trebao.
Mjeseci prolaze. Lana raste, ja se polako oporavljam. Dario pokušava biti bolji otac – mijenja pelene, uspavljuje Lanu, ali između nas ostaje zid.
Jednog dana sjedimo za stolom i konačno razgovaramo iskreno.
„Ana, bojim se da nisam dobar muž ni otac“, priznaje tiho.
„Samo želim da znaš koliko mi je bilo teško biti sama“, kažem mu kroz suze.
Držimo se za ruke i šutimo. Možda ćemo uspjeti popraviti stvari, možda nećemo. Ali barem više ne lažemo jedno drugo.
Ponekad se pitam – koliko žena oko mene prolazi isto? Koliko nas šuti i trpi jer mislimo da moramo biti jake? Možda je vrijeme da progovorimo.