Bez ušiju, ali s nadom: Moj put do prvog zvuka

“Ne gledaj ga tako, Ajla!” čula sam mamu kako šapće tati dok su sjedili za kuhinjskim stolom. Zrak je mirisao na svježe pečeni kruh, ali meni je sve bilo gorko. Znao sam da pričaju o meni, kao i svi drugi u selu. Rođen sam bez ušiju – ni lijeve ni desne. Samo glatka koža gdje bi trebale biti školjke koje hvataju zvukove svijeta.

Moje ime je Emir. Imam devet godina i do prije nekoliko mjeseci nisam znao što znači čuti kišu kako udara po limenom krovu ili smijeh moje mlađe sestre Lejle. Sjećam se dana kad su me prvi put odveli u Tuzlu kod doktora Hadžića. Soba je bila hladna, a mama je stiskala moju ruku kao da će me tako zaštititi od pogleda i pitanja. “Može li moj sin ikada čuti?” pitala je drhtavim glasom. Doktor je samo odmahnuo glavom, a tata je stisnuo zube i pogledao kroz prozor.

Godinama sam gledao kako djeca trče po dvorištu, igraju se skrivača i viču jedno drugome. Ja sam bio onaj koji sjedi sa strane, pokušava pogoditi pravila igre po pokretima ruku i osmijesima. U školi su me zvali “Gluhi Emir”. Učiteljica Jasmina trudila se, pisala mi je na papir što govori, ali nije bilo isto. Najteže mi je padalo kad bi Lejla došla uplakana jer su je djeca zadirkivala zbog mene.

Jedne večeri, dok su svi spavali, čuo sam mamu kako plače u kuhinji. Tata joj je tiho govorio: “Možda bi trebali otići u Zagreb. Kažu da tamo rade čuda s djecom kao što je naš Emir.” Mama je šutjela dugo, a onda prošaptala: “Ali nemamo novca za to…” Te riječi su mi se zarezale u srce dublje od svih pogleda i šaputanja.

Sljedećih mjeseci tata je radio duple smjene u rudniku, a mama je prodavala kolače na pijaci. Lejla je skupljala boce po selu i donosila ih kući. Svi smo štedjeli za tu jednu priliku – operaciju koja bi mi možda mogla dati ono što sam cijeli život sanjao.

Došao je dan polaska za Zagreb. Prvi put sam vidio veliki grad, bolnicu s bijelim hodnicima i doktoricu Marinu koja mi se nasmiješila toplije nego itko prije nje. “Emire, spreman si za novo poglavlje?” pitala me na znakovnom jeziku koji sam naučio od Jasmina. Kimnuo sam glavom, a srce mi je tuklo kao nikad prije.

Operacija je trajala satima. Sjećam se samo svjetla iznad glave i maminog lica prije nego što sam zaspao. Kad sam se probudio, sve je bilo mutno, ali osjećao sam nešto drugačije – kao da mi je glava puna nepoznatih vibracija.

Nakon nekoliko dana došao je trenutak istine. Doktorica Marina stavila mi je mali uređaj iza glave i rekla: “Sad ćemo probati.” Mama mi je stisnula ruku, a tata je stajao iza nje, ukočen kao stijena.

“Emire…” začuo sam tiho, isprva kao šapat kroz vodu, a onda jasnije: “Emire, sine moj!” To je bio mamin glas. Počeo sam plakati, a onda su svi plakali sa mnom – mama, tata, čak i doktorica Marina.

Vratili smo se kući kao drugačija obitelj. Selo nas je dočekalo s nevjericom – neki su govorili da je to protiv prirode, drugi su dolazili da vide “čudo iz Zagreba”. Najteže mi je bilo kad sam čuo kako susjed Ibro govori tati: “Što će ti to? Bolje da si ga ostavio kakav jest – sad će ga još više zadirkivati!” Tata mu nije odgovorio ništa, ali vidio sam bol u njegovim očima.

U školi su me djeca prvo izbjegavala, a onda su počela dolaziti k meni s pitanjima: “Kako to radi? Možeš li sad čuti sve?” Neki su bili ljubomorni jer sam imao nešto što oni nisu mogli ni zamisliti. Učiteljica Jasmina me zagrlila i rekla: “Sad si ti naš mali heroj!”

Ali nije sve bilo lako. Zvukovi su me znali preplašiti – lavež psa, buka auta na cesti, pa čak i Lejlin smijeh kad se previše razveseli. Trebalo mi je vremena da naučim razlikovati glasove, melodije i šumove svakodnevnog života.

Najviše sam volio slušati mamu kako pjeva dok kuha ili tatu kad navečer priča priče o svom djetinjstvu u rudniku. Po prvi put osjećao sam se dijelom svega – ne samo promatračem iz sjene.

Jedne večeri sjedio sam s Lejlom na klupi ispred kuće. Pogledala me ozbiljno i pitala: “Emire, jesi li sada sretan?” Pogledao sam prema zvijezdama i rekao: “Jesam… ali nekad se bojim da ću opet izgubiti sve ovo što imam.” Ona me zagrlila i šapnula: “Nećeš. Sada si naš čudo brat!”

I dok pišem ovo, pitam se: Što znači biti drugačiji u zemlji gdje ljudi više vole šutjeti nego razumjeti? Da li će ikada prestati gledati na mene kao na čudo ili ću jednog dana biti samo Emir – dječak koji voli slušati kišu?

Što vi mislite – može li društvo ikada potpuno prihvatiti nekoga tko se rodio bez onoga što svi uzimaju zdravo za gotovo?