Bijeg iz crkve: Kad ljubav i ponos sudare na najvažniji dan

“Ne mogu vjerovati da si ovo napravio!” viknula sam, suze su mi klizile niz lice dok sam stajala pred crkvom, u bijeloj haljini koja je sada izgledala kao kostim za lošu predstavu. Ivan je teturao prema meni, zadah alkohola širio se oko njega kao magla nad Neretvom. Njegova majka, teta Mara, pokušavala ga je povući za rukav, ali on se istrgnuo i počeo pjevati onu staru pjesmu Halida Bešlića, glasno i pogrešno. Gosti su šaptali, neki su se smijali, drugi su okretali glavu. Moja mama je plakala, tata je stisnutih usana gledao u pod.

Sve što sam godinama sanjala – bijela haljina, cvijeće iz bakine bašte, osmijeh na Ivanovom licu – pretvorilo se u noćnu moru pred očima cijelog sela. “Ajde, Ajla, ne pravi dramu!” dobacio je Ivan, zamuckujući. “Svi piju na svadbama!” Njegov prijatelj Dario ga je tapšao po ramenu, pokušavajući ga smiriti, ali Ivan je samo još više galamio. “Ovo je moj dan!”

U tom trenutku osjetila sam kako mi se srce lomi. Pogledala sam prema Adnanu, mom najboljem prijatelju iz djetinjstva. Stajao je u kutu dvorišta, ruku prekriženih na prsima, gledao me pogledom punim tuge i razumijevanja. Znao je sve moje tajne, sve moje strahove. Znao je koliko sam se bojala da će Ivan opet popustiti pred alkoholom. Znao je koliko sam željela vjerovati da će ovaj put biti drugačije.

“Ajla, hajde sa mnom,” šapnuo je Adnan kad sam mu prišla, drhteći od bijesa i srama. “Ne moraš ovo trpjeti. Nisi ti kriva što on ne zna cijeniti ono što ima.” Pogledala sam ga kroz suze. “Što da radim? Svi gledaju… Moja mama… Tata…”

“Neka gledaju,” rekao je tiho. “Tvoj život nije njihova predstava. Ako sad ostaneš, ostat ćeš cijeli život zarobljena u tuđim očekivanjima.”

U meni se borila oluja – ljubav prema obitelji, strah od osude sela, ali i ponos koji mi nije dao da oprostim Ivanu još jedno poniženje. Sjetila sam se svih onih noći kad sam ga čekala da se vrati iz kafane, svih lažnih obećanja da će prestati piti, svih suza koje sam prolila zbog njega.

Ivan je sada sjedio na stepenicama crkve, glave zabačene unazad, smijući se s Darijem kao da ništa nije važno. Moja sestra Lejla došla je do mene i tiho rekla: “Ajla, nemoj zbog nas žrtvovati svoj život. Ako odeš sad, ja ću biti uz tebe. Mama će shvatiti. Tata će možda biti ljut, ali proći će ga.”

Osjetila sam kako mi se vraća snaga. Pogledala sam Adnana – njegove smeđe oči bile su pune podrške i ljubavi koju nikad nisam imala hrabrosti priznati ni sebi ni njemu. “Idemo,” rekla sam odlučno.

Prošli smo pokraj gostiju koji su šutjeli ili šaptali iza ruke. Netko je dobacio: “Sramota!” Drugi su samo klimali glavom. Osjećala sam kako mi srce lupa u grlu dok smo ulazili u Adnanov stari Golf. Pogledala sam još jednom prema crkvi – Ivan me nije ni primijetio.

Vozili smo satima prema Sarajevu. Šutjeli smo većinu puta. U jednom trenutku Adnan je rekao: “Znaš da te volim još otkad smo bili klinci?” Pogledala sam ga iznenađeno. “Znam,” šapnula sam. “I ja tebe.” Suze su mi opet navrle na oči, ali ovaj put bile su tople – od olakšanja.

U Sarajevu smo prespavali kod njegove tetke Azre. Sutradan smo otišli u općinu i vjenčali se bez pompe i svjedoka osim nje i jednog starog susjeda koji je slučajno prolazio hodnikom. Nije bilo cvijeća ni muzike ni bakinih kolača – ali bilo je mira u mom srcu prvi put nakon dugo vremena.

Moji roditelji nisu mi odmah oprostili. Mama mi je slala poruke pune tuge i brige: “Ajla, kako si mogla? Što će selo reći?” Tata nije govorio sa mnom mjesecima. Ali Lejla me posjećivala svaki vikend; donosila mi pite i vijesti iz sela: “Ivan se još uvijek opija po kafanama. Teta Mara te krivi za sve.” Nisam joj zamjerala – znala sam da ljudi traže krivca kad ne mogu podnijeti istinu.

Adnan i ja smo počeli iznova – skromno, ali iskreno. Pronašla sam posao u knjižari; on je radio kao vozač autobusa. Nije bilo lako – često sam plakala noću zbog svega što sam izgubila: sigurnost doma, roditeljsku podršku, iluziju o savršenom životu kakav sam zamišljala kao djevojčica.

Ali svaki put kad bih pogledala Adnana dok čita novine uz jutarnju kafu ili kad bi me zagrlio nakon napornog dana, znala sam da nisam pogriješila.

Danas, tri godine kasnije, sjedim na balkonu našeg malog stana u Sarajevu i gledam zalazak sunca nad Trebevićem. Mama mi šalje slike unuka kojeg još nije upoznala; tata mi šalje poruke o vremenu i zdravlju – polako popuštaju zidovi između nas.

Ponekad se pitam: Jesam li bila hrabra ili samo očajna kad sam pobjegla iz crkve? Je li ljubav dovoljna da opravda sve naše odluke? Što biste vi učinili na mom mjestu?