Bilješka na vratima: Kad susjed postane sudac mog majčinstva
“Evo ti, pa razmisli malo o tome kako odgajaš djecu!” – pročitala sam naglas, držeći bijelu cedulju u ruci. Ruke su mi drhtale, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Bilo je sedam ujutro, subota, i još sam bila u pidžami kad sam otvorila vrata da uzmem mlijeko koje mi je dostavio Enes iz prodavnice. Nisam očekivala ništa osim običnog dana s djecom, ali ta bilješka na vratima promijenila je sve.
Djeca, Lejla i Filip, još su spavala. U tišini hodnika čula sam samo svoje disanje i škripu parketa pod nogama. Gledala sam rukopis – prepoznala sam ga odmah. Jasmina iz stana do nas. Uvijek je imala nešto za reći, ali ovako… Nikad.
“Draga Eva,” pisalo je, “ne mogu više gledati kako tvoja djeca vrište po stubištu i kako ih puštaš da trče po hodniku kao da je to igralište. Nije ni čudo što su tako razmaženi. Možda bi trebala više paziti na njih i manje ih puštati pred televizor.”
Osjetila sam kako mi se lice žari od srama i bijesa. Razmaženi? Moja djeca? Da zna samo koliko se trudim… Koliko noći ne spavam jer Filip ima astmu, koliko puta Lejlu tješim kad se boji mraka, koliko puta sama sebi predbacujem što nisam strpljivija kad me izlude svojim nestašlucima.
Sjedila sam za kuhinjskim stolom, cedulju stisnutu u šaci. Suze su mi navirale na oči, ali nisam htjela plakati. Ne pred Jasminom. Ne pred djecom. Ali riječi su odzvanjale u glavi: “Možda bi trebala više paziti…”
Kad su se Lejla i Filip probudili, trudila sam se biti nasmijana. “Mama, što ti je?” pitala je Lejla, gledajući me svojim velikim smeđim očima. “Ništa, dušo. Samo sam malo umorna.”
Nisam znala što da radim s tom bilješkom. Prva pomisao bila mi je da odem do Jasmininih vrata i bacim joj cedulju u lice. Ali onda sam se sjetila svih onih puta kad smo zajedno pile kavu na klupi ispred zgrade, kad mi je donosila supu dok sam bila bolesna… Zar je moguće da me tako malo poznaje?
Popodne sam nazvala mamu u Mostar. “Mama, znaš li što mi je susjeda napisala?”
“Ma pusti budalu,” rekla je mama odmah, ali čula sam zabrinutost u njenom glasu. “Svi misle da znaju najbolje o tuđem životu. Ti znaš što radiš.”
Ali nisam bila sigurna da znam. U Sarajevu nije lako biti samohrana majka dvoje male djece. Moj muž Dario radi u Njemačkoj već tri godine; šalje novac kad može, ali sve ostalo je na meni. Ponekad mislim da ću poludjeti od umora i brige.
Navečer sam srela Jasminu na stubištu. Gledala me ravno u oči, kao da ništa nije bilo.
“Dobar dan, Eva,” rekla je hladno.
“Dobar dan,” odgovorila sam kroz zube. Nisam mogla izdržati.
“Jasmina, zašto si mi ostavila onu poruku?”
Pogledala me iznenađeno, ali nije skrenula pogled.
“Zato što mislim da djeca trebaju imati granice,” rekla je tiho. “I zato što ne mogu više slušati buku svako jutro.”
“Znaš li ti koliko mi je teško?” pitala sam, glas mi je drhtao. “Znaš li koliko se trudim? Da li si ikad pitala treba li mi pomoć?”
Jasmina je šutjela nekoliko sekundi.
“Nisam,” priznala je napokon. “Ali to ne mijenja činjenicu da svi imamo pravo na mir.”
“Imamo,” rekla sam. “Ali imamo i pravo na razumijevanje.”
Otišla sam uz stepenice, osjećajući se poraženo i usamljeno.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što radim – jesam li previše popustljiva? Jesam li previše stroga? Jesam li dobra majka? Društvo uvijek ima nešto za reći – previše si ovakva, premalo si onakva…
Sljedećeg dana odlučila sam razgovarati s djecom.
“Lejla, Filipe,” rekla sam dok smo doručkovali, “moramo biti malo tiši kad smo u hodniku. Susjedi se žale.”
Lejla me pogledala tužno: “Ali mama, samo se igramo…”
“Znam, dušo,” rekla sam i zagrlila ih oboje. “Ali moramo paziti na druge ljude.”
U meni se lomilo – želja da ih zaštitim od svega lošeg i osjećaj krivnje što možda ipak griješim.
Tjedan dana kasnije Jasmina mi je pokucala na vrata. U ruci je držala kolač od jabuka.
“Možemo li popiti kavu?” pitala je tiho.
Sjele smo za stol dok su djeca crtala u dnevnoj sobi.
“Znaš,” rekla je Jasmina nakon nekoliko minuta šutnje, “možda sam bila prestroga. I meni su djeca bila mala… Znam kako je teško.”
Pogledala sam je i osjetila olakšanje koje nisam očekivala.
“Nije lako ni tebi ni meni,” rekla sam iskreno. “Ali možda možemo biti tu jedna za drugu.”
Klimnula je glavom i nasmiješila se prvi put nakon dugo vremena.
Ponekad mislim – zašto nam je tako teško priznati da nam treba pomoć? Zašto društvo uvijek traži greške u tuđem roditeljstvu umjesto da ponudi ruku podrške? Možda bismo svi bili bolji ljudi kad bismo češće pitali: ‘Kako si?’ umjesto ‘Zašto nisi bolja?’