Biti strankinja u vlastitoj kući: Priča jedne snahe
“Zašto si opet napravila sarmu? Znaš da je Amra pravila bolju!” Svekrvin glas odzvanjao je kroz kuću, hladan i oštar kao zimski vjetar što šiba kroz prozore stare kuće u predgrađu Sarajeva. Stajala sam pored štednjaka, držeći kutlaču kao štit, pokušavajući zadržati suze. Nisam joj odgovorila. Nisam imala snage.
Moj muž, Dario, sjedio je za stolom, gledao u tanjur i šutio. Kao i uvijek. U toj tišini osjećala sam se kao duh – prisutna, ali nevidljiva. Sjećam se dana kad sam prvi put došla u ovu kuću, puna nade i želje da budem dio njihove obitelji. Svekrva Ljubica me odmjerila od glave do pete, a svekar Ivo samo je klimnuo glavom. “Amra je uvijek znala nasmijati cijelu kuću,” rekla je Ljubica već prve večeri. “A ti si tako tiha, Marija.”
Godinama sam pokušavala. Pekla sam kolače po receptima koje su voljeli, prala prozore do kasno u noć, brinula o Darijevoj mlađoj sestri Anji kad je bila bolesna. Ali uvijek bi se našla neka zamjerka. “Amra bi to bolje,” ili “Amra nikad nije zaboravila kupiti Ivi cigarete.” Kao da sam stalno trčala utrku koju ne mogu dobiti.
Jedne večeri, nakon još jedne prepirke oko toga kako sam presolila supu, sjela sam na balkon s Darijom. “Zašto nikad ništa ne kažeš? Zašto me ne zaštitiš?” pitala sam ga kroz suze.
Dario je samo slegnuo ramenima. “Znaš kakvi su moji roditelji. Navikli su na Amru. Trebat će im vremena.”
“Koliko vremena? Prošlo je pet godina!”
On je šutio, gledao negdje u daljinu, kao da traži odgovore među svjetlima grada.
Najgore je bilo kad bi Amra došla po sina iz prvog braka, malog Leona. Tada bi Ljubica izvadila najbolje kolače, Ivo bi pričao viceve, a cijela kuća bi oživjela. Ja bih postala nevidljiva. Čak i Leon me zvao “teta Marija”, nikad mama.
S vremenom sam počela sumnjati u sebe. Možda stvarno nisam dovoljno dobra? Možda nikad neću biti dio ove obitelji? Počela sam izbjegavati zajedničke večere, zatvarala bih se u sobu pod izlikom glavobolje. Dario je postajao sve udaljeniji.
Jednog dana, dok sam vješala veš na dvorištu, prišla mi je Anja. “Marija, znaš… meni si ti bolja sestra nego što mi je Amra ikad bila.” Pogledala me iskreno, dječje oči pune tuge i razumijevanja. “Oni su samo… navikli na staro. Ali ja te volim.”
Te riječi su mi dale snagu da nastavim. Počela sam razgovarati s Anjom o njenim problemima u školi, zajedno smo kuhale i smijale se kad nešto zagori ili ispadne loše. Polako sam gradila svoj mali kutak sreće.
Ali Ljubica nije odustajala. Jednog dana pronašla je moj dnevnik i pročitala ga naglas pred cijelom obitelji. “Evo, piše da se osjeća kao strankinja! Da joj nismo dali šansu! Pa što još hoćeš od nas?”
Osjećala sam se ogoljeno, izdano, poniženo. Dario je napokon ustao: “Mama, dosta! Marija je moja žena i zaslužuje poštovanje! Ako vam se ne sviđa – mi ćemo otići!”
Tišina. Ljubica je prvi put ostala bez riječi.
Te večeri smo spakirali stvari i otišli kod mojih roditelja u Mostar. Mama me zagrlila kao da me nikad neće pustiti. “Dijete moje, nisi ti kriva što te ne vole. Neki ljudi jednostavno ne znaju voljeti drugačije.”
Dario i ja smo počeli ispočetka. Bilo je teško – financijski, emotivno, ali osjećala sam olakšanje što više ne moram svakodnevno dokazivati svoju vrijednost ljudima koji to nikad nisu ni željeli vidjeti.
Nakon nekoliko mjeseci Ljubica je nazvala: “Marija… Anja nam stalno priča kako joj nedostaješ. I meni si nedostajala… Možda možemo pokušati ispočetka?”
Nisam odmah pristala. Trebalo mi je vremena da oprostim i sebi i njima. Ali zbog Anje – i zbog sebe – odlučila sam dati još jednu šansu.
Danas više ne pokušavam biti Amra. Ne trudim se biti savršena snaha. Samo želim biti Marija – žena koja voli svog muža i svoju malu obitelj.
Ponekad se pitam: Koliko nas živi u sjeni tuđih očekivanja? Koliko nas se boji reći – dosta je bilo? Možda je vrijeme da prestanemo tražiti tuđe odobravanje i počnemo voljeti sebe.