Bitka za djedovinu: Kuća na brdu i gorčina u srcu
“Nije pošteno, Ivana! Ti si uvijek bila tatina mezimica, ali kuća pripada svima nama!” vikala je teta Marija dok su joj ruke drhtale iznad stola prekrivenog starim papirima i požutjelim fotografijama. U tom trenutku, osjećala sam kako mi srce puca na tisuću komadića. Djed Stjepan još nije ni bio pokopan, a već smo sjedili u njegovoj blagovaonici, okruženi mirisom svježe skuhane kave i teškim zrakom punim neizgovorenih riječi.
Godinama sam živjela s djedom. Mama je otišla u Njemačku kad sam imala deset, a tata je poginuo na gradilištu. Djed me podizao, učio me kako se ore njiva, kako se cijeni kruh na stolu i kako se voli domovina. Kad je obolio od dijabetesa, bila sam ta koja mu je mijenjala zavoje, kuhala čaj od kamilice i noću slušala njegovo teško disanje. Moja sestra Ana dolazila bi samo za Božić ili kad bi joj trebao novac. Teta Marija i stric Zoran nisu ni znali gdje djed drži lijekove.
“Ivana, znaš da smo svi jednako njegovi,” nastavio je stric Zoran, gledajući me ispod obrva. “Nije u redu da ti ostaneš u kući, a mi ništa.”
U meni se miješala ljutnja i tuga. Sjećam se zadnje večeri s djedom. Držala sam ga za ruku dok je šaptao: “Čuvaj ovu kuću, dijete moje. Ovdje su naši korijeni.” Suze su mi klizile niz lice dok sam gledala kako mu život polako nestaje iz očiju.
Nakon sprovoda, odvjetnik nam je pročitao oporuku. Djed je sve ostavio meni. U sobi je nastao muk, a zatim eksplozija bijesa.
“To nije pravedno!” urlala je Ana. “Ti si ga okrenula protiv nas!”
“Svi znaju da si ga nagovarala!” dodala je teta Marija, a stric Zoran je samo šutio i gledao kroz prozor prema šljiviku.
Počeli su dolaziti pozivi, prijetnje, pa čak i anonimna pisma. Jedne noći netko je razbio prozor na kući. Policija nije mogla ništa dokazati. Susjedi su šaptali iza leđa: “Znaš, obitelj se uvijek posvađa oko zemlje…”
Nisam spavala noćima. Svaki put kad bih zatvorila oči, čula bih djedov glas: “Ne daj na svoje.” Ali što znači “svoje” kad te vlastita krv mrzi?
Jednog dana došla je Ana s mužem. Sjeli su za kuhinjski stol kao da im sve pripada.
“Ivana, prodaj kuću pa podijelimo novac. Što će ti ova starudija? Ovdje nema života. Svi idu u Zagreb ili vani. Budi pametna.”
Gledala sam ih i osjećala se kao stranac u vlastitom domu. “Ova kuća nije samo zidovi i krov. Ovdje su naši rođendani, djedove priče, miris kruha iz peći… Kako to ne razumijete?”
Ana je slegnula ramenima: “Ti si uvijek bila emotivna. Novac je ono što nam treba.”
Nakon toga su me tužili. Sudski pozivi su stizali jedan za drugim. Morala sam prodati djedovu kolekciju starih satova da platim odvjetnika. U selu su me počeli izbjegavati; nitko nije htio stati između mene i moje obitelji.
Jedne večeri došla mi je susjeda Kata: “Ivana, nemoj im popustiti. Tvoj djed je bio dobar čovjek, znao je kome ostavlja kuću. Ali znaš kako to ide kod nas – krv nije voda, ali zna biti otrovna.”
Prošla je godina dana u borbi po sudovima i hladnim razgovorima na obiteljskim okupljanjima. Mama mi je pisala iz Njemačke: “Pusti kuću, dijete, sačuvaj zdravlje.” Ali nisam mogla pustiti.
Na kraju sam dobila sudsku presudu – kuća ostaje meni. Ali pobjeda nije imala okus slatkoće. Ostala sam sama u velikoj kući na brdu, okružena uspomenama i tišinom.
Ponekad sjedim na djedovoj klupi ispod oraha i pitam se: Je li vrijedilo? Je li ljubav prema domu jača od obitelji koja te više ne želi? Što bi djed rekao da vidi koliko smo daleko otišli zbog nekoliko kvadrata zemlje?