Božić bez daha: Priča o izgubljenoj nadi i čudu u Sarajevu

“Ne diše! Alma, ne diše!” vikao je Dino, moj muž, dok su liječnici jurili oko mene. U sobi sarajevske bolnice, na Badnjak, svjetla su blještala, a ja sam ležala iscrpljena, gledajući kako naš sin Filip leži nepomično, plavkastog lica. Sestre su ga masirale, liječnik je vikao: “Adrenalin! Brže!” Sve što sam mogla bilo je vrištati u sebi: “Bože, nemoj mi ga uzeti!”

Nikada nisam vjerovala da se život može promijeniti u sekundi. Prije samo sat vremena Dino i ja smo se smijali na putu do bolnice, šalili se kako će Filip biti naš mali božićni poklon. Moja mama, Jasna, ostala je kod kuće s našom kćeri Lanom i pripremala baklavu. Sve je mirisalo na toplinu i sigurnost. A sada – hladnoća bolničke sobe, zvuk aparata i tišina koja para srce.

“Gospođo Alma, molim vas, morate biti jaki,” šapnula mi je sestra Amra dok mi je stiskala ruku. Dino je stajao kraj prozora, lice mu je bilo bijelo kao snijeg vani. Nikada ga nisam vidjela tako slomljenog. “Zašto baš nama?” prošaptala sam. “Šta smo pogriješili?”

Prošlo je pet minuta. Pet minuta bez daha. Pet minuta pakla. Onda – tišina je prekinuta dječjim krikom. Filip je zaplakao! Liječnici su se pogledali u nevjerici, a Dino je pao na koljena. Ja sam plakala kao nikada prije. “Živ je! Alma, živ je!”

Nisam znala da li da vjerujem ili da se bojim još više. Liječnik, dr. Kovačević, prišao nam je: “Vaš sin je borac. Ne znam kako, ali vratio se među nas.” U njegovim očima vidjela sam suze – nešto što nikada nisam očekivala od čovjeka koji svakodnevno gleda smrt.

Sljedeći sati bili su magloviti. Filip je bio pod aparatima, a ja sam sjedila pored njega i molila se. Dino nije izlazio iz sobe. Zvao je moju mamu: “Jasna, moli se za Filipa. Ne znamo hoće li preživjeti noć.” Lana je plakala na telefon: “Mama, kad će brat kući? Hoće li doći za Božić?”

U bolnici su svi pričali o našem slučaju. Sestre su donosile kolače i krišom ulazile da vide Filipa. “Ovo je čudo,” šaptale su. Ali ja sam znala – čuda nisu uvijek zauvijek.

Na Božićno jutro probudila sam se uz zvuk Filipa kako diše samostalno. Liječnici su rekli da ne mogu objasniti kako se oporavio tako brzo. Dino me zagrlio: “Alma, ovo nam je drugi život. Nikada više neću uzeti ništa zdravo za gotovo.”

Kad smo došli kući, Lana je trčala prema bratu: “Mama, vidi! On se smije!” Moja mama je plakala dok ga je držala u naručju: “Ovo je božićno čudo, dijete moje.”

Ali nije sve bilo bajka. Dino i ja smo se često svađali – on je želio da Filip odmah ide na dodatne pretrage u Zagreb, ja sam htjela da ostane kod kuće i uživa u miru. “Ne možeš ga držati pod staklenim zvonom!” vikao bi Dino. “A ti bi ga odmah opet u bolnicu! Zar ti nije dosta straha?” odgovarala bih kroz suze.

Noći su bile najgore. Svaki Filipov uzdah bio mi alarm. Spavala sam s rukom na njegovim prsima da osjetim otkucaje srca. Dino bi me grlio i šaptao: “Proći će ovo, Alma. Moramo vjerovati.” Ali povjerenje nije dolazilo lako.

Jedne večeri došla nam je sestra Amra s poklonom za Filipa – malim anđelom od drveta. Sjela je kraj mene i rekla: “Znate li vi koliko ste jaki? Većina ljudi bi se slomila nakon ovoga.” Pogledala sam Filipa i shvatila – možda nisam jaka, ali imam razlog da budem.

Dani su prolazili, a Filip je rastao. Prvi osmijeh, prvi stisak prsta – svaki trenutak bio je dragocjeniji nego ikad prije. Lana ga je učila pjevati božićne pjesme, a Dino i ja smo polako učili ponovno vjerovati jedno drugome.

Ali strah nikada nije potpuno nestao. Svaki put kad bi Filip kihnuo ili zaplakao drugačije, srce bi mi stalo. Mama bi me tješila: “Alma, Bog ti ga je vratio s razlogom.” Ja bih šutjela i gledala kroz prozor u snijeg koji pada po Sarajevu.

Sada, godinu dana kasnije, pišem ovu priču dok Filip spava kraj mene. Njegovo disanje ispunjava sobu toplinom koju nisam osjećala od onog kobnog Badnjaka. Dino sjedi u dnevnoj sobi i gleda stare fotografije – sada češće grli Lanu i mene.

Ponekad se pitam – jesmo li mi doživjeli čudo ili samo imali sreće? I koliko nas još živi s neizvjesnošću nakon što im život pokaže koliko može biti krhak? Možda nismo sami u ovom strahu.

Što vi mislite – može li nas jedno čudo zauvijek promijeniti ili nas samo nauči da više cijenimo ono što imamo?