Božić koji nas je razdvojio: Priča o poklonima koji su ostavili ožiljke
“Zašto si njoj kupila baš to? Zar ne vidiš da mene uvijek stavljaš na drugo mjesto?” Leonov glas je odjekivao kroz dnevni boravak, dok su lampice na boru treperile kao da pokušavaju smiriti napetost u zraku. Emina je šutjela, stisnutih usana, gledajući u pod. U rukama je držala novi mobitel, onaj koji je mjesecima željela, dok je Leon ispred sebe imao knjigu i skromnu majicu s Dinamovim grbom.
Stajala sam između njih, osjećajući kako mi srce puca. Nisam znala što reći. “Leone, znaš da te volim…” pokušala sam, ali me prekinuo.
“Ne, ne znaš! Da znaš, ne bi njoj kupila ono što si meni obećala još prošle godine!”
Emina je tada tiho rekla: “Nisam ja tražila ovaj mobitel…” ali Leon ju je pogledao s takvom gorčinom da sam poželjela nestati. Suprug Dario stajao je sa strane, šutio i gledao kroz prozor, kao da ga se sve to ne tiče.
Taj Božić trebao je biti poseban. Prvi otkako smo se Dario i ja vjenčali i pokušali spojiti naše dvije obitelji. Toliko sam se trudila – pekla sam kolače po Leonovoj bakičinoj recepturi, kitila bor s Eminom, birala poklone mjesecima unaprijed. Ali ništa nije moglo pripremiti moje srce za ono što se dogodilo.
Sve je počelo još u studenom, kad sam pitala Leona što želi za Božić. “Ma ništa posebno, mama. Samo da smo svi zajedno.” Smijala sam se tada, misleći da je to samo faza. Emina je bila jasna: “Mobitel. Ako može onaj novi Samsung.” Dario je rekao da ćemo vidjeti, ali ja sam znala koliko joj to znači – nakon razvoda njezinih roditelja osjećala se izgubljeno, a mobitel joj je bio prozor u svijet prijatelja koji su joj nedostajali.
Ali Leon… moj sin, moje sve. Nakon razvoda s njegovim ocem, stalno sam imala osjećaj da ga gubim. Da mu nisam dovoljna. Da mu ne mogu nadomjestiti ono što mu fali. Zato sam mu kupila knjigu koju voli i majicu njegovog omiljenog kluba – mislila sam da će ga to razveseliti. Nisam ni slutila koliko će ga povrijediti kad vidi Eminin poklon.
“Mama, uvijek nju biraš! Nikad nisi na mojoj strani!” vikao je kasnije u svojoj sobi dok sam pokušavala objasniti.
“Leone, nije tako… Znaš koliko te volim. Samo sam htjela da se Emina osjeća prihvaćeno…”
“A ja? Ja nisam važan? Samo zato što nisam Darijev sin?”
Te riječi su me pogodile kao nož. Nisam znala što reći. Dario je kasnije došao do mene i tiho rekao: “Možda si stvarno trebala pitati Leona još jednom što želi. Znaš da mu nije lako s Eminom…”
Te noći nisam spavala. Slušala sam kako Leon plače u svojoj sobi, a Emina tiho razgovara s prijateljicom na svom novom mobitelu. Osjećala sam se kao najgora majka na svijetu.
Sljedećih dana napetost nije popuštala. Leon me izbjegavao, Emina se povukla u sebe, a Dario je sve više vremena provodio na poslu. Obitelj koju sam pokušavala izgraditi raspadala se pred mojim očima.
Jednog popodneva Leon mi je prišao dok sam prala suđe.
“Mama… mogu li kod tate za Novu godinu?”
Zastala sam, ruke mokre od sapunice.
“Naravno, sine… Ako to želiš.”
Nije ništa rekao, samo je otišao u sobu pakirati stvari.
Kad je otišao, sjela sam za kuhinjski stol i plakala. Emina me gledala iz hodnika.
“Nisam htjela da bude ovako…” rekla je tiho.
“Znam, dušo. Nitko nije htio.”
Dario me kasnije zagrlio, ali osjećala sam da smo svi izgubili nešto važno te zime.
Prošlo je nekoliko tjedana prije nego što mi se Leon javio porukom: “Mama, volim te. Samo mi treba malo vremena.” Plakala sam od olakšanja i tuge istovremeno.
Danas, mjesecima kasnije, još uvijek osjećam posljedice tog Božića. Ponekad se pitam jesam li mogla drugačije – jesam li trebala više slušati Leona ili manje pokušavati ugoditi svima oko sebe.
Možda ste i vi prošli kroz nešto slično? Kako vi birate između djece kad su želje i potrebe tako različite? Je li moguće spojiti dvije obitelji bez da netko ostane povrijeđen?