Bratova kuća, moje suze: Kad dom postane tuđi
“Znaš, Ivana, nije više isto. Moraš odlučiti: ili plaćaš najamninu ili tražiš nešto drugo.” Bratov glas odjekuje kroz hodnik, hladan i odrješit. Stojim na pragu dnevne sobe, držeći šalicu kave koja mi drhti u rukama. Gledam ga, svog brata Darija, istog onog s kojim sam kao dijete gradila utvrde od jastuka i krišom jela maminu tortu. Sad me gleda kao podstanara.
“Ali Dario, ovo je naš dom…” glas mi puca, a oči mi se pune suzama. “Zar ti stvarno nije žao? Ovdje smo odrasli. Mama bi…”
“Mama nije više tu, Ivana!” prekida me, a u očima mu vidim nešto što ne prepoznajem. “Ja sam naslijedio kuću. Imam svoju obitelj, troškove. Ne mogu više ovako.”
Sjedam na stari trosjed, onaj na kojem smo kao djeca gledali crtiće subotom ujutro. Osjećam kako mi srce lupa u grlu. Sve slike iz djetinjstva prolaze mi pred očima: tata za stolom s novinama, mama koja mijesi tijesto za pitu, ja i Dario kako se smijemo dok nas ona tjera da operemo ruke prije ručka.
Nakon smrti roditelja, sve je postalo maglovito. Sahrana, suze, praznina u kući. Dario je bio stariji, on je preuzeo brigu o svemu. Ja sam vjerovala da će uvijek biti mjesta za mene ovdje. Nisam ni pomišljala na papire, vlasništvo, nasljedstvo. Samo sam željela zadržati dom.
Ali život nije bajka. Dario je ubrzo doveo svoju ženu Anu i njihovu djecu. Ja sam ostala u potkrovlju, neprimjetna, tiha. Pomagala sam oko djece, kuhala, čistila. Ana me gledala svisoka, kao da sam smetnja.
Jedne večeri čula sam ih kako šapuću u kuhinji.
“Ne može ona vječno tu biti,” rekla je Ana. “Imamo kredite, troškove… Neka plaća ili neka ide.”
Dario je šutio dugo, a ja sam se povukla u svoju sobu i plakala do jutra.
Sada stojim pred njim, a on mi pruža papir – ugovor o najmu. “To je fer,” kaže. “Ispod cijene je. Znaš koliko bi platila negdje drugdje?”
Gledam papir kao da je otrov. “Zar stvarno misliš da sam ti strankinja? Da sam došla s ulice? Dario, ja sam tvoja sestra!”
On spušta pogled. “Nije to tako jednostavno. Znaš da Ana… Znaš da moram misliti na svoju porodicu.”
“A ja? Zar ja nisam tvoja porodica?”
Tišina nas guši. Odlazim u svoju sobu i gledam kroz prozor na dvorište gdje još uvijek stoji stara kruška pod kojom smo ljeti jeli lubenicu.
Sljedećih dana pokušavam razgovarati s njim, ali on izbjegava moje poglede. Ana me ignorira potpuno. Djeca su zbunjena – pitaju me zašto sam tužna.
Pokušavam pronaći posao s punim radnim vremenom, ali u malom gradu nema puno prilika za ženu mojih godina. Moja prijateljica Mirela savjetuje mi da se borim za svoje pravo.
“Ivana, to je i tvoja kuća! Zašto si sve prepustila Dariju? Trebala si tražiti pola!”
Slegnem ramenima. “Nisam htjela svađu… Mislila sam da smo obitelj.” Mirela me gleda sažaljivo.
Jedne večeri dolazi stric Željko na kavu. Sjedimo za stolom i pričamo o svemu.
“Ivana, znaš li ti koliko je ovakvih priča? Po cijeloj Bosni i Hrvatskoj braća uzimaju sve, a sestre ostaju bez ičega. To nije pošteno! Moraš tražiti svoje!”
Osjećam se slomljeno. Ne želim sudove ni svađe. Samo želim dom.
Ali Dario ne popušta. Svaki dan mi ostavlja ceduljice s iznosom najamnine na stolu. Počinjem skupljati stvari, razmišljam o odlasku.
Jedne noći sanjam mamu kako me grli i šapuće: “Dom nije samo zidovi, Ivana. Dom su ljudi koji te vole.” Budim se uplakana.
Na kraju mjeseca sjedim s Dario i Anom za stolom.
“Odlazim,” kažem tiho. “Ne mogu plaćati najamninu za vlastiti dom. Ne mogu živjeti kao stranac među svojima.” Dario šuti, Ana odmahuje glavom.
Pakiram uspomene: fotografije iz djetinjstva, maminu staru pregaču, tatinu knjigu pjesama. Izlazim iz kuće bez pozdrava.
Stanujem sada kod Mirele dok ne pronađem nešto svoje. Svaki dan prolazim pored stare kuće i osjećam bol kao da mi netko kida srce.
Pitam se: Je li obitelj danas samo riječ? Je li moguće izgubiti dom iako si još uvijek živ? Što biste vi učinili na mom mjestu?