Bratova svadba, moja noćna mora: Kad obitelj postane bojno polje zbog novca
“Neću dati ni kune više za tu svadbu!” otac je tresnuo šakom o stol, a tanjur s juhom zadrhtao je pred njim. Majka je stisnula usne, pogledala u Darija i tiho rekla: “A što očekuješ, Dario? Da dignemo kredit zbog tvojih prohtjeva?”
Sjedila sam između njih, osjećajući kako mi srce lupa u grlu. Svi su gledali u Darija, a on je zurio u pod, šutio i stiskao vilicu. Zrak je bio gust od neizrečenih riječi i starih zamjerki. Ja sam samo željela nestati.
Sve je počelo prije dva mjeseca, kad je Dario došao kući s Marinom, svojom zaručnicom. Svi smo znali da planiraju svadbu, ali nitko nije očekivao da će to biti vjenčanje za 250 ljudi u najskupljem restoranu u gradu. “To je jednom u životu!” ponavljao je Dario. “Marina želi da sve bude savršeno.”
Otac je odmah rekao da to ne dolazi u obzir. “Mi nismo bogataši!” vikao je. “Kad sam se ja ženio, bilo nas je trideset u dvorištu!” Majka je pokušavala smiriti situaciju, ali i ona je bila zabrinuta. Plaćali su još uvijek kredit za stan, a ja sam na fakultetu i povremeno radim preko student servisa.
Svaka večera od tada bila je nova epizoda iste serije: Dario traži više novca, otac odbija, majka plače, a ja sjedim i pokušavam ne zaplakati. Jedne večeri, kad su se svi razišli, ostala sam sjediti s Darijem u kuhinji.
“Znaš li koliko mi ovo znači?” pitao me tiho. “Marina stalno uspoređuje našu svadbu s onom od njezine sestre. Ako ne bude bolje, bit ću predmet sprdnje kod njezine obitelji.”
“Ali Dario, zar nije važnije da ste zajedno? Zašto mora biti tako skupo?” pitala sam ga.
Pogledao me kao da ništa ne razumijem. “Ti si uvijek bila tatina mezimica. Tebe nikad nisu pitali za ništa. Ja sam uvijek morao dokazivati da vrijedim. Sad kad imam priliku, svi mi okreću leđa.”
Te riječi su me zaboljele više nego što bih priznala. Nisam znala da me tako vidi. Oduvijek sam mislila da smo bliski, ali sada se činilo kao da stojimo na suprotnim stranama bojišta.
Sljedećih tjedana situacija se samo pogoršavala. Otac je prestao razgovarati s Darijem osim kad bi ga kritizirao zbog “nerazumnosti”. Majka je šutjela i povlačila se u sobu čim bi počela svađa. Ja sam pokušavala biti most između njih, ali svaki pokušaj završio bi mojim suzama.
Jedne večeri, dok sam učila za ispit iz psihologije, čula sam majku kako plače u kupaonici. Pokucala sam tiho na vrata.
“Mama? Jesi dobro?”
Otvorila je vrata i zagrlila me kao kad sam bila mala.
“Ne znam što da radim više, Ivana… Bojim se da će nam se obitelj raspasti zbog jedne svadbe. Tvoj otac ne popušta, Dario ne odustaje… A ja samo želim mir u kući.”
Nisam imala odgovor. Samo sam je držala dok joj suze nisu presušile.
Nekoliko dana kasnije, Dario je došao kući kasno i pijan. Otac ga je dočekao na vratima.
“Gdje si bio? Opet si trošio na gluposti?”
Dario ga je pogledao crvenih očiju: “Možda bi ti bilo lakše da me nema! Onda ne bi morao trošiti ni kune na mene!”
Majka je skočila između njih dvoje, a ja sam vrištala: “Prestanite! Zar vam nije dosta? Zar vam nije jasno da ćemo svi izgubiti ako ovako nastavimo?”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o tome kako smo nekad svi zajedno slagali puzzle za stolom ili išli na izlete na Plitvice. Gdje su nestali ti dani?
Svadba se približavala, a rješenje nije bilo na vidiku. Marina je sve češće dolazila kod nas i svaki put bi izbjegavala kontakt očima s mojom majkom. Jednom sam je zatekla kako priča s Darijem u hodniku.
“Ako tvoji ne mogu platiti, možda bismo trebali razmisliti o kreditu,” šaptala je nervozno.
Dario ju je grlio i uvjeravao da će sve biti u redu, ali vidjela sam paniku u njegovim očima.
Tjedan dana prije svadbe otac je donio odluku: “Dat ćemo koliko možemo, ali ni kune više od toga. Ako im to nije dovoljno, neka sami odluče što će dalje.” Majka je potpisala ček drhtećom rukom.
Dario je bio bijesan. “Sram vas bilo! Cijeli život ste štedjeli na meni! Nikad ništa nisam dobio kao drugi!”
Tada sam pukla.
“Dario! Znaš li koliko te mama voli? Znaš li koliko se tata žrtvovao za nas? Zar ti stvarno misliš da si jedini koji pati? Pogledaj nas! Uništavaš sve zbog jednog dana!”
Svi su utihnuli. Dario me gledao kao stranca.
Svadba se održala skromnije nego što su planirali. Bilo nas je stotinjak, atmosfera napeta. Otac i Dario nisu progovorili ni riječ cijelu večer. Majka je plakala dok su mladenci plesali prvi ples.
Danas, mjesec dana kasnije, još uvijek osjećam gorčinu u ustima kad pomislim na sve što smo izgubili zbog novca i ponosa.
Ponekad se pitam: Je li vrijedilo? Može li jedna svadba uništiti obitelj ili smo mi to dopustili sami sebi?
Što vi mislite – ima li novac pravo razoriti ono što smo godinama gradili?