Četiri zida, previše snova: Moja borba za dom
“Ne mogu više, Edine!” – glas mi drhti dok gledam kroz prozor na sivu zgradu preko puta. Kiša lupa po limenom prozorskom okviru, a Leon se igra na podu, slažući iste kocke po stoti put. “Ne mogu više ovako živjeti!”
Edin sjedi za stolom, šuti i gleda u mobitel. Znam da ga boli, ali još više me boli njegova šutnja. “Jadranka, molim te, ne večeras…” – tiho izgovara.
Ali večeras više ne mogu šutjeti. Večeras me guši ovaj stan, ova jedina soba u kojoj Leon spava, mi jedemo, gledamo TV i peremo zube nad lavorom jer je kupaonica toliko mala da se vrata ne mogu zatvoriti kad smo unutra zajedno.
Sve je počelo prije dvije godine, kad je Edinova majka prodala kuću u Zenici i kupila dva stana u Sarajevu – jedan veći, trosoban, drugi ovaj naš, jednosoban. “Veći stan ide Adnanu, on ima dvoje djece, a vi ste još mladi, snaći ćete se,” rekla je tada. Nisam mogla vjerovati. Edin je samo klimnuo glavom, a ja sam osjetila kako mi se srce steže.
Od tada svake noći ležim budna i brojim pukotine na plafonu. Leon se budi iz sna i plače jer nema svoj kutak. Edin radi dva posla – danju vozi taksi, noću raznosi pizze – ali ni to nije dovoljno da skupimo za nešto veće. Ja sam ostala bez posla prošle godine kad je firma propala. Sada čistim stubišta po zgradama i povremeno pomažem starijim susjedima oko nabavke.
Najgore su nedjelje. Tada Adnan i njegova supruga Sanela dolaze kod Edinove majke na ručak. Svi pričaju o tome kako su djeca sretna što imaju svoju sobu, kako je balkon divan za jutarnju kafu. Ja sjedim u kutu i osjećam se kao uljez u vlastitoj porodici.
Jedne subote, dok sam čistila stubište, srela sam komšinicu Azru. “Jadranka, ti si uvijek tako umorna… Što ne tražiš pomoć od svekrve?”
“Pitala sam je… Rekla je da je Adnan stariji i da mu više treba. A nama – mladi smo, kaže, možemo sve iz početka.”
Azra me pogleda s tugom. “Nije fer. Ali znaš šta? Moraš se boriti za svoje dijete.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan.
Te večeri, kad je Leon zaspao na kauču, sjela sam pored Edina. “Edine, moramo razgovarati. Ne mogu više ovako. Ne zbog mene – zbog Leona. On zaslužuje više od ovoga.”
Edin me pogleda umorno: “Šta hoćeš da radim? Da idem majci i tražim da izbaci Adnana? Znaš da to neće uraditi.”
“Ne tražim to! Ali možemo pokušati sami nešto promijeniti. Možda da iznajmimo nešto veće? Ili da tražimo kredit?”
On slegne ramenima: “Kredit? S ovim platama? Znaš li kolike su rate? A ni garanciju nemamo…”
Tada sam prvi put osjetila pravi bijes prema njegovoj porodici. Ne prema Edinu – on je dobar čovjek, ali uvijek je bio slab pred majkom. Ona ga je odgajala sama nakon što im je otac poginuo u ratu. Sve što kaže ona je zakon.
Sutradan sam otišla kod nje. Sjela sam za kuhinjski stol dok je miješala supu.
“Šta te muči, Jadranka?” – upita bez da me pogleda.
“Majko, Leon nema gdje da spava. Mi nemamo gdje da dišemo. Ne tražim ništa tvoje – samo pitam možeš li nam pomoći da iznajmimo nešto veće dok ne skupimo za svoje?”
Okrenula se prema meni s onim pogledom koji ne trpi prigovor: “Adnan ima dvoje djece! Ti si mlada, zdrava, možeš raditi! Kad budete imali još jedno dijete, možda ću razmisliti…”
Izašla sam iz stana s knedlom u grlu.
Prolazili su mjeseci. Edin je postajao sve tiši, ja sve nervoznija. Leon je počeo mucati kad bi pričao pred drugima.
Jedne večeri dok sam ga uspavljivala, šapnuo mi je: “Mama, kad ću imati svoju sobu kao Amar?” Amar je Adnanov sin.
Nisam znala šta da kažem.
Te noći nisam spavala. Gledala sam Edina kako diše teško u snu i pitala se gdje smo pogriješili.
Sljedeće jutro odlučila sam: idem raditi u Njemačku preko agencije za njegovateljice starijih osoba. Znam da nije lako, ali možda je to jedini način.
Kad sam rekla Edinu, pogledao me kao da sam ga udarila: “Hoćeš ostaviti mene i Leona?”
“Ne ostavljam vas! Borim se za nas! Ako ostanemo ovdje, Leon nikad neće imati svoj kutak!”
Dugo smo plakali zajedno te noći.
Danas pakujem kofere. Leon me grli i pita kad ću se vratiti. Edin mi obećava da će čuvati naš dom dok mene nema.
Gledam kroz prozor na kišu koja ne prestaje padati i pitam se: Je li vrijedno žrtvovati zajedništvo zbog boljeg života? Hoće li Leon jednog dana razumjeti zašto sam otišla?
Šta biste vi uradili na mom mjestu?