Četrnaest tjedana – priča o Kamilinoj odluci

“Kamila, jesi li ti normalna? Što si to napravila od svog života?” majčin glas parao je tišinu kuhinje, dok sam stajala naslonjena na hladnjak, stežući papir s nalazima. Ruke su mi drhtale. Otac je šutio, gledao kroz prozor kao da će mu pogled na kišni zagrebački asfalt dati odgovore koje ja nisam mogla. “Mama, molim te, pusti me da objasnim…” pokušala sam, ali riječi su mi zastale u grlu. Nije bilo prostora za objašnjenja, samo za osudu.

Sve je počelo prije četrnaest tjedana. Bio je to običan petak navečer, kad sam s Anom i Lejlom izašla na piće u onaj mali kafić kod Britanca. Smijale smo se, pričale o poslu i životu, a onda sam upoznala Darija. Bio je šarmantan, s onim osmijehom koji te natjera da zaboraviš na sve brige. Večer je završila u njegovom stanu. Nisam razmišljala o posljedicama, samo o tome kako mi je napokon lijepo.

Kad sam saznala da sam trudna, svijet mi se srušio. Dario je nestao čim sam mu rekla. “Nisam spreman za ovo, Kamila. Oprosti,” napisao je u poruci i blokirao me. Ostala sam sama sa strahom i sramom. Prvih nekoliko dana nisam nikome rekla ništa. Hodala sam gradom, gledala lica prolaznika i pitala se koliko njih nosi ovakvu tajnu.

Nisam imala hrabrosti reći roditeljima odmah. Znala sam što će reći – uvijek su imali planove za mene: fakultet, posao u državnoj firmi, udaja za nekog “pristojnog dečka” iz naše župe. A ja? Ja sam sve to srušila jednom nepromišljenom noći.

Kad sam napokon skupila snagu i priznala im, majka je plakala cijelu noć. Otac nije progovorio ni riječ. Sutradan me dočekao hladan doručak i tišina koja je bila gora od bilo kakve vike.

Ana i Lejla su bile jedine koje su me podržale. “Kamila, nisi sama. Što god odlučiš, uz tebe smo,” rekla je Ana dok smo sjedile na klupi u Maksimiru. Lejla je šutjela, ali njezina ruka na mom ramenu govorila je više od riječi.

Svaki dan bio je borba s vlastitim mislima. Što ako zadržim dijete? Kako ću ga sama odgajati? Imam li pravo donijeti dijete na svijet kad mu ne mogu pružiti sigurnost? A opet, svaki put kad bih pomislila na prekid trudnoće, osjećala bih krivnju koja me gušila.

Roditelji su počeli izbjegavati razgovor sa mnom. Majka bi mi ostavljala večeru na stolu i povlačila se u sobu. Otac bi dolazio kasno s posla i pravio se da spavam kad bi prolazio kraj moje sobe.

Jedne večeri, dok sam sjedila sama u mraku, zazvonio mi je mobitel. Bio je to moj brat Ivan iz Sarajeva. “Čuo sam… Mama mi je rekla. Kako si?” pitao je tiho. Suze su mi krenule niz lice. “Ne znam, Ivane. Svi me osuđuju. Ne znam što da radim.” Slušao me bez prekidanja, a onda rekao: “Kamila, život nije crno-bijel. Što god odlučiš, ja ću biti uz tebe. Samo nemoj biti sama u ovome.” Njegove riječi bile su prva zraka svjetla nakon tjedana tame.

Ali pritisak nije jenjavao. U crkvi su me žene gledale ispod oka, šaptale iza leđa. Susjeda Marija mi je jednom dobacila: “Danas svaka cura misli da može sama!” Srce mi se slamalo svaki put kad bih prošla pored njezine kapije.

Jednog jutra probudila sam se s mučninom i glavoboljom. Pogledala sam se u ogledalo – oči natečene od plača, lice bez trunke nade. Pomislila sam: “Možda bih trebala otići iz Zagreba, početi negdje ispočetka.” Ali gdje? I kako?

Ana mi je predložila da odem kod psihologinje koju ona poznaje. Pristala sam nevoljko, ali razgovor mi je pomogao više nego što sam očekivala. “Kamila, imaš pravo na svoju odluku. Nitko ne živi tvoj život osim tebe,” rekla mi je psihologinja Mirjana dok sam brisala suze papirnatim maramicama.

Tih dana počela sam pisati dnevnik – svaku misao, svaki strah i svaku nadu zapisivala sam kao da ću tako lakše podnijeti teret odluke.

Jedne večeri majka je sjela kraj mene prvi put nakon dugo vremena. “Znaš… nije mi lako ovo prihvatiti,” rekla je tiho. “Ali ti si moje dijete. I što god odlučiš… ostat ćeš moje dijete.” Zagrlila me i prvi put nakon mjesec dana osjetila sam toplinu doma.

Odluka nije postala lakša ni nakon toga. Dani su prolazili u razmišljanju – razgovarala sam s Ivanom preko videopoziva, Ana i Lejla su dolazile svaki vikend, a ja sam pokušavala pronaći mir u sebi.

Na kraju četrnaestog tjedna sjela sam sama na klupu ispred naše zgrade i gledala djecu kako se igraju na igralištu. U tom trenutku shvatila sam da nema ispravne ili pogrešne odluke – postoji samo ona koju mogu iznijeti do kraja života.

Duboko udahnuvši, vratila sam se kući i rekla roditeljima: “Odlučila sam…” Njihova lica bila su puna straha i nade istovremeno.

I danas se pitam: Jesam li izabrala ispravno? Je li moguće pronaći sreću kad te svi oko tebe osuđuju? Možda odgovor neću nikad saznati – ali znam da nisam više sama.