Cijena dobrote: Kad postaneš loš u očima onih za koje si sve dao

“Nisi ti ništa bolja od oca!” vrisnula je mama, a njezine riječi su me pogodile kao šamar. Stajala sam u kuhinji, s rukama punim vrećica iz Lidla, dok su mi noge klecale od umora. Bio je petak navečer, a ja sam upravo završila drugu smjenu u pekari kod Mirze. I opet sam, kao i svaki tjedan, donijela hranu kući, platila račune i ostavila zadnje kune na stolu.

Moj brat Ivan sjedio je na kauču, zurio u mobitel i nije ni podigao pogled kad sam ušla. “Jel imaš za cigare?” promrmljao je, ne skidajući slušalice. Pogledala sam ga s nevjericom. Ima 24 godine, završio je srednju, ali nikad nije radio duže od mjesec dana. Mama ga je uvijek štitila: “On je još mlad, naći će se već.” Ja sam bila ta koja se morala snaći – još od dana kad nas je otac napustio zbog druge žene iz Zadra.

“Nemam više ni za autobus”, odgovorila sam tiho, ali nitko nije slušao. U toj kući bila sam nevidljiva dok god nisam donosila novac ili rješavala probleme. Sjećam se kako sam kao klinka gledala mamu kako plače nad računima, a ja obećavala sebi da ću jednog dana sve popraviti. I jesam – ali nitko nije pitao kako meni ide.

Sve je kulminiralo prošlog mjeseca, kad sam izgubila posao u trgovini zbog rezanja troškova. Ostala mi je samo pekara, a računi su se gomilali. “Morat ćemo svi malo stegnuti remen”, rekla sam za večerom. Mama je samo slegnula ramenima: “Ti si uvijek bila pametna, snaći ćeš se ti.” Ivan je izašao iz sobe bez riječi.

Tih dana osjećala sam se kao stranac u vlastitom domu. Prijateljica Sanja me zvala na kavu, ali nisam imala snage ni volje za razgovor. “Moraš misliti na sebe, Ana”, govorila mi je. “Ne možeš cijeli život nositi sve na leđima.” Ali kako? Kako ostaviti majku i brata kad znam da bez mene neće moći?

Jedne večeri došla sam kući ranije i zatekla mamu kako prebrojava novac iz mog novčanika. “Što radiš?” upitala sam šokirano. “Samo gledam imaš li dovoljno za režije”, odgovorila je hladno. Tada mi je pukao film.

“Dosta! Ne mogu više! Sve radim za vas, a vi… ni hvala ne kažete! Kad meni treba pomoć, svi nestanete!”

Mama me pogledala s prezirom: “Ti si sebična! Samo misliš na sebe! Tvoj otac je isto tako otišao kad nam je bilo najteže!”

Te riječi su me slomile. Otišla sam u sobu i plakala do jutra. Sljedećih dana nisam razgovarala ni s kim. Na poslu su primijetili da sam potištena, ali nisam imala snage objašnjavati.

Jednog jutra Sanja me natjerala da dođem kod nje na kavu. “Ana, moraš nešto promijeniti. Ne možeš biti rob vlastitoj obitelji. Zaslužuješ život!”

Te večeri donijela sam odluku – pronaći ću stan i otići. Prvi put u životu odlučila sam misliti na sebe.

Kad sam to rekla mami, nastao je kaos.

“Ti nas ostavljaš? Nakon svega što smo prošli?” vikala je.

“Mama, ja više ne mogu… Trebam svoj mir. Trebam svoj život!”

Ivan je samo slegnuo ramenima: “Super, sad ću morat tražit posao…”

Spakirala sam stvari uz suze i osjećaj krivnje koji me gušio. Prvih tjedana bilo mi je užasno teško – osjećala sam se kao najgora osoba na svijetu. Ali polako sam počela disati punim plućima. Pronašla sam posao u knjižari, upoznala nove ljude i prvi put osjetila što znači sloboda.

Mama mi nije govorila mjesecima. Ivan se javio samo kad mu je trebala lova. Ali ja više nisam popuštala.

Danas, godinu dana kasnije, još uvijek osjećam bol zbog svega što se dogodilo. Nedostaje mi obitelj kakvu sam zamišljala da imam – ali znam da nisam kriva što su oni birali ostati gdje jesu.

Ponekad se pitam: Jesam li stvarno loša osoba jer sam izabrala sebe? Ili je vrijeme da prestanem nositi tuđe terete na svojim leđima? Što vi mislite – gdje završava žrtva, a počinje pravo na vlastitu sreću?