Da sam znala kakva je Snježana, nikad joj ne bih otvorila vrata svoga doma
“Ne možeš ti to razumjeti, Ljiljana. Ti si odrasla u drugo vrijeme!” Snježana je podigla glas, a njezine riječi su mi odzvanjale u ušima kao hladan tuš. Stajala sam nasred dnevnog boravka, držeći šalicu kave koja se tresla u mojoj ruci. Pogledala sam prema svome sinu, Ivanu, tražeći podršku, ali on je samo slegnuo ramenima i spustio pogled na pod.
“Što to ne mogu razumjeti? Da ti nije dovoljno dobro ono što imamo? Da ti smeta što živimo svi zajedno?” upitala sam, pokušavajući zadržati miran ton, iako mi je srce tuklo kao ludo.
Snježana je uzdahnula, odmahujući glavom. “Nije stvar u tome, Ljiljana. Samo… Ivan i ja trebamo svoj prostor. Ne možemo više ovako. Predlažem da zamijenimo kuće. Ti i Marko možete u naš stan, a mi ćemo ostati ovdje.”
Osjetila sam kako mi se tlo izmiče pod nogama. Ova kuća nije samo zidovi i krov – to je moj život, uspomene, miris bakinog kruha, slike djece na zidu… Sve ono što sam gradila s Markom više od trideset godina. A sad bi trebala otići?
“Snježana, pa znaš da je naš stan mali. Kako ćemo Marko i ja tamo? Ovdje imamo vrt, kokoši… Sve što nam treba,” pokušala sam objasniti.
“Ali nama treba mir!” prekinula me, glas joj je bio oštar kao nož. “Ne mogu više slušati tvoje komentare o tome kako kuham ili kako odgajam Luku. Osjećam se kao gost u vlastitoj kući!”
Ivan je napokon progovorio: “Mama, možda bi stvarno bilo bolje da probate neko vrijeme živjeti sami. Mi ćemo se snaći ovdje.”
Pogledala sam ga s nevjericom. Moj Ivan, moj sin kojeg sam nosila devet mjeseci, kojem sam brisala suze i učila ga voziti bicikl… Sad me gura iz vlastite kuće zbog žene koju poznaje tek nekoliko godina?
Te noći nisam spavala. Marko je šutio, gledao televiziju kao da ga se ništa ne tiče. Znam njega – on bježi od problema dok ga ne stignu. A mene su već stigli.
Sljedećih dana Snježana je bila ljubazna do granice licemjerja. Donosila mi kavu u krevet, nudila pomoć oko ručka, čak mi je kupila novu maramu za glavu. Ali iza tih sitnih pažnji osjećala sam ledenu distancu. Kao da me priprema na odlazak.
Jednog popodneva došla mi je susjeda Azra na kavu.
“Čula sam da ćete se seliti?” upitala je tiho.
“Tko ti je to rekao?” pitala sam, iako sam znala odgovor.
“Snježana se pohvalila kako će napokon imati svoj mir. Kaže da si ti previše tradicionalna i da joj ne daš disati.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Samo želim najbolje za njih… Zar je to grijeh?”
Azra me zagrlila. “Nije, draga moja. Ali mladi danas drugačije gledaju na život.”
I tako su dani prolazili u napetosti i šutnji. Marko je sve više vremena provodio u garaži, Ivan na poslu, a Snježana… Snježana je vladala kućom kao kraljica.
Jednog dana, dok sam slagala rublje, čula sam kako Snježana razgovara telefonom u kuhinji.
“Ma ne brini, sve će biti po planu. Ljiljana će uskoro otići, a onda ćemo napokon moći renovirati kuću kako želimo… Da, Ivan je na mojoj strani. On ni ne zna što mu se sprema!”
Osjetila sam hladan znoj na leđima. Znači, sve ovo vrijeme bila je igra? Manipulacija? Nisam mogla vjerovati vlastitim ušima.
Te večeri suočila sam Snježanu.
“Čula sam te danas na telefonu,” rekla sam tiho.
Pogledala me ravno u oči, bez trunke srama. “I što sad? Mislila si da ćeš ovdje vječno biti glavna? Vrijeme je da se povučeš, Ljiljana. Ivan ima svoju obitelj sada.”
Nisam znala što reći. Osjećala sam se izdano, poniženo i bespomoćno.
Sutradan sam spakirala nekoliko stvari i otišla kod sestre Mirele u Zenicu na nekoliko dana. Marko nije ni pitao gdje idem – možda mu je tako bilo lakše.
Mirela me dočekala raširenih ruku.
“Znaš li ti koliko žena prolazi kroz isto? Svekrve su uvijek krive za sve! Ali nisi ti kriva što si ih voljela previše,” tješila me.
Ali noću bih ležala budna i razmišljala – jesam li stvarno bila previše stroga? Jesam li gušila Snježanu svojim savjetima? Ili je ona jednostavno željela sve pod svoju kontrolu?
Nakon tjedan dana vratila sam se kući. Snježana me dočekala s osmijehom.
“Dobrodošla natrag! Nadam se da si se odmorila,” rekla je slatko.
Ivan me zagrlio, ali osjećala sam da više nije isti onaj dječak kojeg sam odgajala.
Marko mi je šapnuo: “Možda bismo stvarno trebali otići u stan na neko vrijeme… Dajmo im priliku.”
I tako smo otišli. Prvi put nakon trideset godina nisam bila domaćica u vlastitoj kući.
Dani su prolazili sporo, stan nam je bio tijesan i hladan. Marko se povukao u sebe, a ja sam svaki dan gledala slike unuka na mobitelu i pitala se – hoće li me Luka jednog dana gledati kao strankinju?
Jedne večeri zazvonio mi je telefon – bila je to Snježana.
“Ljiljana, Luka ima temperaturu… Ne znam što da radim! Možeš li doći?”
U tom trenutku sve moje zamjerke nestale su. Požurila sam do kuće i pronašla Luku u krevetu s vrućicom.
“Svekrvo… oprosti ako sam bila gruba,” prošaptala je Snježana dok sam stavljala obloge unuku.
Pogledala sam je i shvatila – možda nikad nećemo biti prijateljice, ali nas veže nešto veće od ponosa i inata.
Sada sjedim ovdje i pišem ovu priču dok Luka spava kraj mene. Pitam se – gdje prestaje briga majke i počinje pravo djeteta na vlastiti život? Jesmo li mi svekrve stvarno uvijek krive ili nas samo nitko ne želi čuti?