„Daj bratu stan, pa ste obitelj!” – priča o izdaji i ljubavi koja me rastrgala
“Ajla, molim te, razmisli još jednom. Pa to ti je brat!” Mamim glas drhti kroz slušalicu, a ja osjećam kako mi srce tone u želucu. Sjedim na rubu kreveta u svom malom stanu na zagrebačkoj Trešnjevci, gledam kroz prozor u sivilo kasnog listopada i pokušavam shvatiti kako je sve došlo do ovoga.
“Mama, ne mogu vjerovati da me to tražiš. Znaš koliko sam se borila za ovo. Sama sam otplaćivala kredit, radila dva posla… Zar ti to ništa ne znači?” Moj glas je tih, ali odlučan. Osjećam kako mi suze naviru, ali ih gutam. Neću plakati, ne sada.
S druge strane tišina. Zatim uzdah. “Ajla, znaš da je Adnan u problemima. Njegov brak se raspada, žena ga izbacila iz stana, nema gdje… Pa vi ste uvijek bili bliski. Zar ćeš ga ostaviti na ulici?”
Zatvaram oči i vidim Adnana, svog mlađeg brata, kako sjedi na podu našeg starog stana u Sarajevu, smije se dok mu crtam brkove flomasterom. Uvijek sam ga štitila, uvijek sam bila ta koja je rješavala njegove probleme. Ali sada… sada je drugačije.
“Mama, nije fer. Zašto ja uvijek moram biti ta koja daje? Gdje su svi bili kad sam ja trebala pomoć? Kad sam ostala bez posla, kad sam plakala jer nisam imala za režije? Nitko nije pitao kako sam. A sada kad imam nešto svoje, opet bih trebala dati?”
Osjećam kako mi glas puca. S druge strane muk. Znam da mama plače. Uvijek plače kad ne zna što reći.
Nakon tog razgovora danima nisam mogla spavati. Na poslu sam bila odsutna, kolegica Ivana me zabrinuto gledala dok sam mehanički unosila podatke u Excel tablicu.
“Ajla, jesi dobro? Izgledaš kao da nisi spavala tjednima.”
“Ma… obiteljske stvari,” promrmljam.
Navečer me zove Adnan. Njegov glas je tih, slomljen. “Ajla, molim te… Znaš da nemam gdje. Samo dok ne stanem na noge. Znam da si ljuta, ali…”
Prekida ga jecaj s druge strane linije. Osjećam kako mi se srce lomi na tisuću komadića. Znam da nije loš čovjek, ali uvijek je bio slab, uvijek je očekivao da ga netko spasi.
Te noći sanjam tatu. Sjedi za stolom u našem starom stanu u Sarajevu, puši cigaretu i gleda me onim svojim blagim očima. “Ajla, život nije fer. Ali obitelj je sve što imaš.” Budim se u suzama.
Sljedećih dana pritisak raste. Mama šalje poruke: “Samo privremeno!”, “Zar ti je stan važniji od brata?”, “Što će ljudi reći ako Adnan završi na ulici?” Čak i tetka Sanela zove iz Mostara: “Ajla, dijete, pa to ti je brat! Bog će te kazniti ako ga odbaciš!”
Osjećam se kao da me svi vuku na komade. S jedne strane moj trud, moje godine borbe i odricanja; s druge strane obitelj koja očekuje da se žrtvujem još jednom.
Jedne večeri sjedim s prijateljicom Lejlom u kafiću na Knežiji.
“Ne mogu više, Lejla. Osjećam se kao da sam loša osoba ako kažem ne. Ali ako pristanem, opet gubim sebe. Zar je moguće biti dobar i prema sebi i prema drugima?”
Lejla me gleda ozbiljno: “Ajla, ti si već previše dala svima njima. Vrijeme je da misliš na sebe. Ako sad popustiš, nikad neće stati. Zaslužuješ mir i svoj život.”
Ali što ako Lejla griješi? Što ako stvarno pogriješim i izgubim obitelj?
Nakon tjedan dana natezanja, Adnan dolazi pred moj stan s dvije torbe u rukama. Izgleda izgubljeno, oči su mu crvene od plača.
“Ajla… molim te… samo nekoliko mjeseci…”
Stojim na vratima i gledam ga. U tom trenutku mrzim sebe jer znam da ću popustiti.
“Uđi,” kažem tiho.
Prva dva tjedna sve je u redu. Adnan traži posao, pomaže oko kuće, kuha kavu kad dođem s posla. Ali onda počinje dovoditi prijatelje, ostavlja nered, kasni s dogovorima. Jedne večeri dolazim kući i nalazim ga kako pije pivo s dvojicom poznanika iz kvarta.
“Adnane! Dogovorili smo se da nećeš dovoditi nikoga dok mene nema! Ovo nije birtija!”
On samo slegne ramenima: “Ma opusti se malo! Pa tvoj je stan, ali sad smo obitelj pod istim krovom!”
Te noći ne spavam. Osjećam se kao gost u vlastitom domu.
Sljedećih tjedana situacija eskalira. Adnan ne nalazi posao, počinje kasniti s novcem za režije koji smo dogovorili da dijelimo. Mama me opet zove: “Ajla, budi strpljiva! On je u teškoj fazi!”
Jednog dana dolazim kući i nalazim vrata otključana, stvari razbacane po stanu. Nedostaje mi novčanik sa stola.
“Adnane! Gdje mi je novčanik?”
On šuti, gleda u pod.
“Adnane?!”
“Trebalo mi je za cigarete… vratit ću ti čim budem mogao…”
U tom trenutku pucam.
“Dosta! Ovo više nije tvoj dom! Imaš tri dana da pronađeš drugo mjesto!”
Adnan izlazi iz stana bez riječi. Mama mi šalje poruku: “Nikad ti ovo neću oprostiti.” Tetka Sanela piše: “Srami se!”
Ostajem sama u stanu koji više ne osjećam kao svoj dom.
Dani prolaze u tišini i grižnji savjesti. Ponekad mislim da sam pogriješila; ponekad osjećam olakšanje što sam napokon postavila granice.
Pitam se: Je li moguće biti dobar član obitelji a ostati vjeran sebi? Jesam li ja izdala njih – ili sebe?