Dan kad sam odbila platiti Lejlinu vjenčanicu
“Ne mogu vjerovati da mi to radiš, babo!” Lejlin glas je odjekivao kroz butik, a svi pogledi su bili uprti u nas. Stajala je ispred mene u bijeloj vjenčanici, lice joj je bilo crveno od suza i bijesa. Prodavačica, gospođa Marija, nervozno je prebirala po papiru s cijenama, a ja sam osjećao kako mi se ruke tresu.
“Lejla, molim te, smiri se. Nije vrijeme ni mjesto za ovo,” pokušao sam tiho, ali ona je samo još jače podigla glas.
“Ti si obećao! Rekao si da ćeš platiti moju vjenčanicu! Kako možeš sad da se predomisliš? Pred svima!”
Osjetio sam kako mi se grlo steže. U glavi su mi odzvanjale riječi moje supruge Amire od prošle noći: “Nemamo više od čega. Ako platimo tu vjenčanicu, nećemo imati za režije ovaj mjesec. Pokušaj joj to objasniti.”
Ali kako da objasnim Lejli? Moja kćerka je uvijek bila sanjar, uvijek je željela više nego što smo mogli priuštiti. Odrasla je gledajući kako se borimo s računima, ali nikada nije željela prihvatiti granice naše stvarnosti.
“Lejla, ova vjenčanica košta više nego što smo ikad dali za bilo šta u životu. Znaš da sam izgubio posao prošle godine. Znaš da tvoja mama radi dva posla…”
“Ali svi moji prijatelji imaju skupe vjenčanice! Zar ja nisam zaslužila jedan dan da budem princeza? Zar ti nije stalo do mene?”
Prodavačica je pokušala ublažiti situaciju: “Možda možemo pronaći neki model na popustu? Imamo predivne haljine koje su mnogo pristupačnije…”
Lejla ju je prekinula: “Ne želim popust! Želim ovu haljinu!”
Osjetio sam kako mi srce puca. Sjetio sam se dana kada sam prvi put držao Lejlu u naručju, obećavajući sebi da ću joj pružiti sve što mogu. Ali sada, pred svima, osjećao sam se kao potpuni promašaj.
“Lejla, molim te… Hajde da razgovaramo kod kuće. Ovdje nije mjesto za ovo.”
Ona je samo slegnula ramenima i otrčala u svlačionicu, zalupivši vratima tako jako da su svi u butiku poskočili. Ja sam ostao stajati kao ukopan.
Gospođa Marija me pogledala sa sažaljenjem: “Gospodine Jasmin, razumijem vas. Imam i ja kćerku. Ali znate, ponekad djeca ne shvate koliko roditelji žrtvuju dok i sami ne postanu roditelji.”
Klimnuo sam glavom, ali riječi su mi bile knedla u grlu. Sjetio sam se svog oca, rahmetli Mustafe, kako je šutio dok sam ja tražio nove patike za maturu. Tada ga nisam razumio. Sada ga itekako razumijem.
Lejla je izašla iz svlačionice, još uvijek uplakana, ali odlučna. “Neću ni jednu drugu haljinu. Ako mi ti ne želiš platiti ovu, platit ću je sama!”
“A odakle ćeš ti naći toliki novac?” upitao sam tiho.
“Naći ću! Posudit ću od Nermina ili od tetke Sanje! Bilo koga osim tebe!”
Te riječi su me zaboljele više nego išta drugo tog dana. Znao sam da joj tetka Sanja neće dati novac – ona jedva sastavlja kraj s krajem u Zagrebu. Nermin je njen zaručnik, dobar dečko iz Travnika, ali i on radi na crno i šalje novac svojoj porodici.
“Lejla, ne možeš tako… Ne možeš graditi brak na dugovima i lažima. Razumijem te, ali molim te – hajde kući da razgovaramo kao porodica.”
Ona je samo prošla pored mene bez riječi.
Vratio sam se kući slomljen. Amira me dočekala na vratima: “Jesi li joj rekao?”
“Jesam. I sad me mrzi više nego ikad.”
Amira me zagrlila: “Proći će je to. Zna ona koliko je voliš. Samo… znaš kakva je ona – sve mora biti po njenom ili nikako.”
Te noći nisam mogao spavati. Razmišljao sam o svemu što smo prošli – o danima kad smo bježali iz Sarajeva ’92., o godinama kad smo živjeli kod rodbine u Splitu, o tome kako smo svaki dinar okretali dva puta prije nego što ga potrošimo.
Sutradan me nazvala tetka Sanja: “Jasmin, šta se dešava s Lejlom? Zvala me sinoć uplakana, tražila novac za vjenčanicu! Rekla sam joj da ne mogu pomoći… Znaš li ti šta ona proživljava?”
“Znam, Sanja… Sve znam. Ali ne možemo joj uvijek popuštati. Mora naučiti da život nije bajka.”
Sanja je uzdahnula: “Znam… Ali srce mi puca kad čujem kako plače. Sjećaš li se kad smo mi sanjali o velikim stvarima? I nas su roditelji spuštali na zemlju… Možda smo mogli biti nježniji prema njoj?”
Nisam znao šta da kažem.
Dani su prolazili u tišini i napetosti. Lejla nije razgovarala sa mnom ni s Amirom. Pripreme za vjenčanje su išle dalje – Nermin je dolazio svaki dan, pokušavao nas pomiriti.
Jedne večeri Lejla je došla kući kasno, sjela za sto i tiho rekla: “Babo… oprosti mi. Bila sam sebična. Razumijem sada koliko vam je teško. Ne treba mi skupa vjenčanica da bih bila sretna… Samo želim da budete uz mene taj dan. To mi je važnije od svega.”
Suza mi je skliznula niz obraz dok sam je grlio.
Možda nisam mogao kupiti najskuplju vjenčanicu svojoj kćerki, ali mogao sam joj dati nešto mnogo vrednije – istinu o životu i ljubav koja ne poznaje cijenu.
Ponekad se pitam – jesmo li kao roditelji previše strogi ili previše popustljivi? Gdje je ta granica između snova naše djece i stvarnosti koju im moramo pokazati?