Dan kad se sve srušilo: Priča iz srca Sarajeva
“Ne, ne, ne… Molim vas, recite mi da nije istina!” vrištala sam u slušalicu, dok su mi ruke drhtale iznad stola prekrivenog Emirovim šalicama za kafu. Glas s druge strane bio je hladan i služben: “Gospođo Lejla, vaš suprug Emir Hadžić doživio je saobraćajnu nesreću kod Skenderije. Molimo vas da dođete u bolnicu što prije.”
U tom trenutku, svijet mi se srušio. Zima je stezala Sarajevo, snijeg je škripao pod nogama dok sam trčala prema autu. Noge su mi bile teške kao olovo, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. U glavi mi je odzvanjalo samo jedno pitanje: “Zašto baš sada? Zašto baš nama?”
Kad sam stigla u bolnicu, kroz hodnik sam protrčala pored Sabine, Emira sestrične, koja me samo nijemo pogledala. Ušla sam u sobu gdje je Emir ležao, lice mu je bilo izgrebano, ali oči su mu bile otvorene. “Lejla…” prošaptao je. Suze su mi navrle na oči dok sam ga grlila.
Ali nešto nije bilo u redu. Osjetila sam to u njegovom pogledu, u načinu na koji je izbjegavao moj dodir. “Emire, šta se desilo? Kako si završio tamo?” pitala sam tiho. On je skrenuo pogled: “Nije važno sada… Bitno je da sam živ.”
Narednih dana, Emir se povukao u sebe. Nije htio pričati ni sa mnom ni sa našom kćerkom Aidom. Počela sam sumnjati da nešto krije. Jedne noći, dok je mislio da spavam, čula sam ga kako razgovara na telefon: “Ne mogu više ovako, Jasmina… Moraš mi obećati da ćeš šutjeti! Lejla ne smije saznati.”
Jasmina? Moja najbolja prijateljica iz djetinjstva? Srce mi se steglo. Cijelu noć nisam spavala, a ujutro sam odlučila suočiti Jasminu. Pozvala sam je na kafu u naš omiljeni kafić kod Vječne vatre.
“Jasmina, reci mi istinu. Šta se dešava između tebe i Emira?” pitala sam drhteći.
Ona je spustila pogled i počela plakati: “Lejla, nisam htjela… Sve je počelo slučajno. On je bio izgubljen, ja sam bila usamljena… Nisam znala kako da ti kažem.”
Osjećala sam se izdano od strane dvoje najbližih ljudi. Vratila sam se kući i zatekla Emira kako sjedi za stolom s glavom u rukama. “Znam za vas dvoje,” rekla sam tiho.
On je podigao pogled, oči su mu bile crvene od suza: “Lejla, žao mi je. Nisam htio da te povrijedim. Nesreća se desila kad sam išao kod nje da joj kažem da je kraj. Sve je izmaklo kontroli.”
U tom trenutku, Aida je ušla u sobu. Pogledala nas je zbunjeno: “Mama, tata, šta se dešava? Zašto svi plačete?”
Nisam imala snage da joj objasnim. Samo sam je zagrlila i obećala sebi da ću biti jaka zbog nje.
Dani su prolazili u tišini i napetosti. Moja majka Senada dolazila je svaki dan i govorila: “Lejla, moraš misliti na Aidinu budućnost. Ne smiješ dozvoliti da te slome.” Ali nisam znala kako dalje.
Jedne večeri, dok sam sjedila sama na balkonu i gledala svjetla Sarajeva kako trepere kroz snijeg, došla mi je poruka od Jasmina: “Oprosti mi, Lejla. Nikad nisam htjela da te povrijedim. Ako ikad budeš mogla, molim te oprosti mi.”
Te riječi su me pogodile jače nego što sam očekivala. Sjetila sam se svih naših zajedničkih trenutaka iz djetinjstva – kako smo zajedno trčale po Baščaršiji, dijelile tajne i snove o budućnosti.
Ali sada… Sada više ništa nije bilo isto.
Emir je pokušavao popraviti stvari. Donosio mi je cvijeće, pisao pisma, molio me za oproštaj. Ali povjerenje koje smo gradili godinama nestalo je u jednom trenu.
Jedne noći, dok smo sjedili za stolom u tišini, Aida nas je pitala: “Hoćete li se vi rastaviti kao Amelini roditelji?”
Pogledali smo jedno drugo i znali da moramo razgovarati iskreno pred njom.
“Aida, tata i ja prolazimo kroz težak period,” rekla sam polako. “Ali oboje te volimo najviše na svijetu i uvijek ćemo biti tu za tebe.”
Emir je dodao: “Nekad odrasli naprave greške koje ne mogu popraviti odmah. Ali obećavamo ti da ćemo uvijek biti tvoja porodica.”
Te riječi su joj donijele malo mira, ali meni nisu donijele olakšanje.
Narednih sedmica pokušavala sam pronaći smisao u svemu što se dogodilo. Razmišljala sam o tome koliko često žene oko mene šute o svojim bolima – komšinica Mirela koja godinama trpi muževu hladnoću, kolegica Azra koja skriva suze iza osmijeha.
Jednog dana odlučila sam otići kod psihologa. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da imam pravo na svoje osjećaje i na svoj život.
Emir i ja smo odlučili dati sebi vremena – on se preselio kod svoje majke Fatime na Grbavicu, a ja sam ostala s Aidom u našem stanu.
Svaki dan bio je borba – borba sa sjećanjima, sa tugom, sa bijesom i nadom.
Ali naučila sam nešto važno: mogu preživjeti i kad mislim da ne mogu više.
Danas, dok pišem ove riječi gledajući snijeg kako pada na Sarajevo, pitam se – koliko nas živi sa tajnama koje nas razaraju iznutra? Koliko nas ima snage da oprosti ili barem nastavi dalje?
Možda nikad neću dobiti odgovore na sva pitanja, ali znam jedno – vrijedim istine i ljubavi koja ne boli.