Dan kada sam odveo majku u dom: Pogled koji mi je rastrgao srce
“Nemoj me ostavljati ovdje, Ivane…” Majčin glas bio je tih, ali svaka riječ rezala je kroz mene kao nož. Držao sam je za ruku pred vratima doma za starije u Novom Zagrebu, dok su oko nas prolazili ljudi s istim umornim pogledima. Srce mi je lupalo tako snažno da sam mislio da će iskočiti iz grudi.
“Mama, znaš da nemam izbora…” pokušao sam zvučati smireno, ali glas mi je drhtao. “Ne mogu više sam. Posao, djeca, sve… Znaš da te volim.”
Pogledala me onim svojim očima koje su nekad bile tople i blage, a sada su bile mutne od godina i tuge. “Znam, sine. Samo… nisam mislila da će ovako završiti.”
U tom trenutku, sve što sam godinama potiskivao – sve neizgovorene riječi, sve propuštene prilike da joj kažem koliko mi znači – navalilo je na mene poput poplave. Sjećanja su mi prolazila pred očima: ona kako sjedi na balkonu u Sarajevu, plete džemper za mene dok sam bio dijete; ona kako me grli kad sam prvi put pao s bicikla; ona kako plače kad je tata otišao.
Ali zadnjih godina naš odnos je bio hladan. Nakon što je tata umro, preselili smo se u Zagreb. Ona nikad nije prihvatila taj grad, ni moj život ovdje. Često bi mi predbacivala: “Da si ostao u Sarajevu, ne bi morao raditi dva posla, ne bi bio ovako umoran.” Ja bih šutio ili bih planuo: “Mama, ovdje imam priliku! Djeca imaju školu!” Nikad nismo našli zajednički jezik.
A sada stojim pred vratima doma i osjećam se kao najgori sin na svijetu.
“Ivane, obećaj mi da ćeš dolaziti… Ne želim biti sama među strancima,” prošaptala je.
“Dolazit ću, mama. Svaki vikend, obećavam.” Nisam bio siguran mogu li održati to obećanje. Posao u banci me melje, djeca su stalno bolesna, žena mi prigovara što nikad nisam kod kuće.
U hodniku doma dočekala nas je teta Ljubica, žena s osmijehom koji je djelovao iskreno. “Dobar dan, gospođo Zlato! Dobrodošli! Imamo krasnu sobu za vas, s pogledom na park.”
Majka je šutjela dok smo hodali kroz dugačak hodnik. U sobi su već bile dvije žene: Mara iz Vinkovaca i Fata iz Tuzle. Obje su me gledale s razumijevanjem – kao da znaju što prolazim.
“Bit će vam lijepo ovdje,” rekao sam, pokušavajući zvučati uvjerljivo. “Imaju radionice, društvo…”
Majka je samo klimnula glavom i sjela na krevet. Pogledala me još jednom – pogled pun razočaranja i tuge.
“Idi sad, Ivane. Djeca te čekaju.”
Nisam mogao izdržati. Izašao sam iz sobe i naslonio se na zid hodnika. Suze su mi potekle niz lice – prvi put nakon mnogo godina.
Sjećam se kad sam došao kući te večeri. Moja supruga Ana dočekala me s pitanjem: “Jesi li dobro?”
“Ne znam… Mislim da nisam,” odgovorio sam iskreno.
Djeca su trčala po stanu, smijala se i vrištala. Gledao sam ih i pitao se – hoće li jednog dana i oni mene ostaviti? Hoću li im biti teret?
Sljedećih tjedana pokušavao sam održati obećanje. Dolazio bih svake subote s kolačima iz slastičarne na Trešnjevci. Majka bi me dočekala s osmijehom, ali oči su joj bile sve tužnije.
Jednog dana zatekao sam je kako sjedi sama u parku doma, gleda u daljinu.
“Mama? O čemu razmišljaš?”
“O Sarajevu… O tvom ocu… O tome kako smo nekad bili obitelj.”
Sjeo sam pored nje i prvi put nakon dugo vremena uhvatio je za ruku.
“Znaš, mama… Žao mi je što nismo više razgovarali. Što nisam više slušao.”
Pogledala me iznenađeno. “I meni je žao, sine. Ali život te odnese… A kad shvatiš što si izgubio, već je kasno.”
Tog dana smo dugo šutjeli zajedno. Nisam znao kako popraviti ono što smo izgubili.
Nakon nekoliko mjeseci majka se razboljela. Rak pluća – kasno otkriven. Posljednje dane provela je u bolničkoj sobi doma, okružena strancima.
Bio sam uz nju kad je izdahnula. Držao sam je za ruku kao onog jutra kad sam je doveo ovdje.
“Ivane… oprosti mi…” prošaptala je.
“Ne mama, ti oprosti meni,” odgovorio sam kroz suze.
Nakon sprovoda vratio sam se kući i dugo gledao kroz prozor u prazno dvorište. Djeca su spavala, Ana je tiho plakala u drugoj sobi.
Pitam se – jesam li mogao drugačije? Jesmo li svi mogli drugačije? Koliko nas još živi s istom krivnjom i istim neizgovorenim riječima?