Davidova Tajna Oporuka: Izdaja ili Nesporazum?
“Ne, to nije moguće!” vrisnula sam, držeći u rukama požutjeli papir, dok su mi ruke drhtale kao da sam upravo izašla iz ledene vode. U dnevnoj sobi, između mirisa svježe skuhane kave i tišine koja je vladala otkako je David preminuo, čula sam samo vlastito disanje. Moja sestra Ivana, koja je sjedila preko puta mene, pogledala me zabrinuto.
“Šta je, Ana? Šta piše?”
Nisam mogla progovoriti. Riječi su mi zastale u grlu. Oporuka. Davidova oporuka, koju sam pronašla slučajno, skrivenu u staroj kutiji za cipele iza ormara. Nisam ni znala da postoji. Mislila sam da smo sve riješili kod javnog bilježnika prije dvije godine, kad je David prvi put završio u bolnici zbog srca.
Ali ova oporuka… bila je napisana njegovom rukom, potpisana i datirana prije samo šest mjeseci. U njoj nije bilo ni riječi o meni, našoj kćeri Lani, ni o našoj zajedničkoj kući u Mostaru. Umjesto toga, sve je ostavio – sve: stan u Zagrebu, štednju, pa čak i djedovinu u Gorskom kotaru – nekoj ženi po imenu Mirela Kovačević.
Ivana mi je uzela papir iz ruku i počela čitati naglas. Svaka riječ bila je poput udarca u stomak.
“Ana… znaš li ti ko je ova Mirela?”
Odmahnula sam glavom. Nisam imala pojma. Nikad nisam čula za tu ženu. Ali nešto u meni se slomilo. Osjetila sam kako mi se srce steže, kao da me izdaja guši.
Te noći nisam spavala. Lana je spavala u svojoj sobi, nesvjesna svega što se događa. Sjedila sam za kuhinjskim stolom, zureći u prazno, dok su mi kroz glavu prolazile slike svih naših zajedničkih godina – prvih izlazaka na Baščaršiji, vjenčanja na obali Neretve, rođenja naše kćeri… Jesam li cijelo vrijeme bila slijepa? Je li David imao dvostruki život?
Sljedećeg jutra nazvala sam njegovog najboljeg prijatelja, Edina. Znao je sve o Davidu – ili sam barem tako mislila.
“Edine, moram te nešto pitati… Znaš li ti ko je Mirela Kovačević?”
S druge strane linije zavladala je tišina.
“Ana… nije na meni da ti pričam… Ali možda bi trebala razgovarati s njom. Znam samo da je iz Sarajeva i da su se poznavali još s fakulteta.”
Srce mi je preskočilo. Nisam znala šta da mislim. Je li moguće da me David varao sve ove godine? Ili je postojalo neko drugo objašnjenje?
Nisam mogla izdržati neznanje. Pronašla sam Mirelu na Facebooku – žena srednjih godina, tamne kose i blagih očiju. Poslala sam joj poruku:
“Poštovana Mirela, moje ime je Ana Petrović. Moj suprug David nedavno je preminuo. Pronašla sam oporuku u kojoj ste vi navedeni kao nasljednica. Molim vas da mi se javite.”
Odgovorila je već sutradan:
“Draga Ana, žao mi je zbog vaše boli. Nisam znala da je David preminuo. Ako želite, možemo se naći i razgovarati.”
Dogovorile smo susret u malom kafiću na Ilidži. Dok sam ulazila, srce mi je tuklo kao ludo. Mirela me dočekala s blagim osmijehom i suzama u očima.
“Ana… znam da vam ovo mora biti strašno teško. Ali želim da znate – između mene i Davida nikada nije bilo ničega što bi ugrozilo vaš brak. Bili smo prijatelji još od djetinjstva. Pomogao mi je kad mi je muž poginuo u ratu… On je bio jedini koji mi je ostao kao porodica.”
Nisam joj vjerovala odmah.
“Ali zašto bi vam ostavio sve? Zašto ništa nije ostavio meni i Lani?”
Mirela je uzdahnula.
“Zato što sam mu ja čuvala novac za jednu stvar… Vaša Lana ima rijetku bolest srca, zar ne? David mi je povjerio štednju kako bi bio siguran da će novac biti iskorišten samo za njeno liječenje ako mu se nešto dogodi. Nije htio da iko drugi zna – bojao se da će rodbina tražiti svoj dio ili da će država uzeti više poreza ako sve ostavi direktno vama. Rekao mi je: ‘Mirela, ti si jedina kojoj vjerujem.'”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči.
“Zašto mi to nije rekao? Zašto nije imao povjerenja u mene?”
Mirela me pogledala s tugom.
“Možda te samo želio zaštititi od stresa i brige… Znao je koliko ti je teško s Lanom i svim problemima koje ste imali zadnjih godina.”
Vratila sam se kući s osjećajem olakšanja, ali i gorčine. Nisam znala šta da mislim o Davidu više – bio je moj muž, otac mog djeteta, ali i čovjek s tajnama koje nikad nisam naslutila.
Te večeri sjela sam pored Lanine postelje i gledala kako diše mirno.
“Mama? Zašto plačeš?”
Poljubila sam je u čelo.
“Ništa, dušo… Samo razmišljam koliko te volim.”
U tišini noći pitala sam se: Je li ljubav dovoljna da oprosti tajne i izdaju? Ili su povjerenje i iskrenost ono što nas zaista drži zajedno?
Šta vi mislite – može li se prava ljubav graditi na tajnama ili istina uvijek mora izaći na vidjelo?