Došle su po mene: Priča o prijateljstvu koje spašava
“Ajla, otvori! Znaš da nećemo otići dok ne otvoriš!” Anin glas parao je tišinu mog stana, dok sam sjedila sklupčana na podu, leđima naslonjena na hladni zid hodnika. Suze su mi već satima klizile niz lice, a osjećaj praznine bio je toliko snažan da sam mislila da ću se raspasti. Nisam imala snage ustati, a kamoli otvoriti vrata.
Lejla je lupala šakom po vratima, uporna kao i uvijek: “Ajla, molim te, znamo da si unutra. Ne moraš ništa reći, samo nas pusti da budemo s tobom.”
Nisam znala što me više boli – tišina koja je vladala u stanu otkako je mama otišla kod tetke u Mostar, ili riječi koje mi je otac sinoć bacio u lice: “Prestani se ponašati kao dijete! Svi imamo probleme, ali ti uvijek moraš praviti dramu!”
Zadnji atom snage skupila sam da ustanem i otključam vrata. Ana i Lejla su upale unutra kao oluja. Ana me odmah zagrlila, a Lejla je donijela toplu deku i čaj od mente. “Znaš li koliko smo se zabrinule?” pitala je Ana tiho, brišući mi suze s obraza.
Nisam imala riječi. Samo sam sjedila između njih dvije, osjećajući kako mi se tijelo polako opušta. “Ne moraš ništa govoriti,” šapnula je Lejla. “Samo diši. Mi smo ovdje.”
Sati su prolazili dok su one pričale o svemu i ničemu – o Aninoj sestri koja je opet izgubila ključeve od auta, o Lejlinoj mami koja je napravila najbolju baklavu na svijetu, o glupim serijama koje gledamo zajedno. Povremeno bi me pogledale, tražeći znak da sam još tu.
U jednom trenutku, Ana je uzela moju ruku: “Ajla, znaš da nisi sama. Znam da ti tata ne vjeruje kad kažeš da ti je teško, ali mi ti vjerujemo. I nije sramota reći da ti treba pomoć.”
Glas mi je zadrhtao: “Ne znam više kako dalje. Sve mi se čini besmisleno. Tata misli da izmišljam, mama šuti i pravi se da ne vidi ništa… Ja… ja samo želim nestati.”
Lejla me snažno zagrlila: “Nećeš nigdje nestati. Mi smo tu. I ako treba, doći ćemo svaki dan dok ne povjeruješ da vrijediš više nego što misliš.”
Suze su opet potekle, ali ovaj put nisu bile hladne ni teške. Bile su tople, kao olakšanje koje dolazi kad napokon pustiš nekoga blizu.
Kasnije tog dana, dok smo zajedno kuhale kafu u mojoj maloj kuhinji, Ana je predložila: “Ajmo kod psihologa zajedno? Znam jednu ženu u Sarajevu, super je i stvarno razumije ovakve stvari. Ne moraš odmah pričati ako ne želiš. Samo da vidiš kako izgleda razgovor s nekim tko te neće osuđivati.”
Pogledala sam ih obje – njihova lica bila su puna brige i ljubavi. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam tračak nade.
“Možda… možda bih mogla pokušati,” prošaptala sam.
Lejla se nasmijala: “Eto vidiš! A sad ćemo nazvati tvoju mamu i reći joj da si dobro. I reći ćemo joj da te pusti na miru dok se malo ne sabereš.”
Ana se ubacila: “I tati ćemo poslati poruku – neka zna da nisi sama i da imaš nas!”
Nisam znala hoće li to išta promijeniti kod kuće, ali znala sam jedno – nisam više sama u svojoj boli.
Te večeri ležala sam u krevetu i razmišljala o svemu što se dogodilo. Sjetila sam se dana kad sam prvi put upoznala Anu na fakultetu u Zagrebu – kako smo odmah kliknule jer smo obje bile izgubljene u novom gradu. Lejlu sam upoznala kasnije, kad sam se vratila u Sarajevo nakon što mi je baka umrla. Oduvijek su bile uz mene, ali nikad nisam mislila da će baš one biti moj spas kad sve drugo propadne.
Sutradan smo zajedno otišle kod psihologinje. Prvi razgovor bio je težak – plakala sam više nego što sam pričala – ali osjećala sam se lakše kad smo izašle van na zrak.
Dani su prolazili, a ja sam polako učila ponovno vjerovati sebi i ljudima oko sebe. Tata nije odmah shvatio koliko me povrijedio svojim riječima, ali mama je počela češće zvati i pitati kako sam zaista.
Ana i Lejla nisu odustajale – svaki vikend su dolazile kod mene s kolačima ili samo s osmijehom. Počela sam ponovno izlaziti iz stana, šetati po Vilsonovom šetalištu, smijati se sitnicama.
Jedne večeri, dok smo sjedile na klupi uz Miljacku, Ana me pogledala: “Znaš li koliko si jaka? Nisi ni svjesna koliko si nam svima važna.”
Pogledala sam ih obje kroz suze i smijeh: “Možda nisam jaka sama… ali s vama jesam.”
I tada sam shvatila – ponekad nije slabost priznati da ti treba pomoć. Prava hrabrost je pustiti druge unutra.
Pitam vas – jeste li ikada imali trenutak kad ste mislili da ste sami, a onda vas je netko iznenadio svojom podrškom? Koliko vam znači imati nekoga tko vas vidi baš onakvima kakvi jeste?