Dvije boje, jedno srce: Istina o mojim blizancima
“Nije moguće! Ovo nije moje dijete!” vikao je Adnan, moj muž, dok je stajao pored bolničkog kreveta, gledajući u Lejlu, našu kćerku, čija je koža bila svjetlija od snijega, dok je njen brat Tarik imao tamnu put poput mene. U sobi je vladala tišina, osim šapata sestara koje su se povlačile u kut, izbjegavajući moj pogled. Osjetila sam kako mi srce puca na pola.
“Adnane, molim te… to su naša djeca,” prošaptala sam kroz suze, ali on je samo odmahnuo glavom i izašao iz sobe, ostavljajući me samu s blizancima u naručju.
Nisam imala vremena ni da se oporavim od poroda, a već su me stigle prve glasine. “Jesi čula? Amra rodila blizance, a nisu isti! Kažu da je jedno bijelo kao mlijeko, drugo tamno kao zemlja!” pričala je Fata susjedi Sabini dok su stajale ispred prodavnice. Selo je brujalo od priča. Neki su šaptali da sam prevarila muža, drugi su tvrdili da je to Božja kazna.
Moja majka, Senada, došla je iz Hrvatske čim je čula vijest. Sjela je pored mene na krevet i tiho rekla: “Dijete moje, ljudi će uvijek pričati. Ali ti znaš istinu. Moraš biti jaka zbog djece.”
Ali kako biti jaka kad te vlastiti muž ne gleda u oči? Kad svako jutro osjetiš težinu pogleda kroz prozor? Kad ti svekrva Azra donese supu i ostavi je na stolu bez riječi, samo s pogledom punim osude?
Jedne večeri, dok su Lejla i Tarik spavali, Adnan se vratio kući kasno. Sjela sam za stol i čekala ga. “Adnane, moramo razgovarati. Znaš da te nikad nisam prevarila. Znaš kakva sam.”
On je šutio dugo, gledajući u svoje ruke. “Ne znam više ništa, Amra. Svi mi govore da sam budala ako ti vjerujem. Kažu da djeca ne mogu biti tako različita ako su od istih roditelja.”
“Znaš li ti koliko sam se bojala? Da li si ikad pomislio da možda postoji neko objašnjenje? Da nije sve crno-bijelo?”
Nije odgovorio. Samo je ustao i otišao u sobu.
Sljedećih dana osjećala sam se kao duh u vlastitoj kući. Tarik je plakao noću, Lejla se smijala danju, a ja sam bila između njih – ni živa ni mrtva. Odlazila sam kod pedijatra u Mostar, tražila odgovore. Doktorica Jadranka mi je objasnila: “Genetika zna biti čudo. Imali smo slučajeva gdje djeca iste majke i oca izgledaju potpuno različito zbog naslijeđenih gena od prabaka i pradjedova.”
Ali kako to objasniti selu koje vjeruje samo u ono što vidi? Kako objasniti Adnanu koji više ne spava pored mene?
Jednog dana došla mi je prijateljica Mirela iz škole. Sjela je na kauč i rekla: “Amra, ljudi su zli. Ali ja znam tebe od malena. Ako treba, reći ću svima šta kaže doktorica. Ne smiješ biti sama u ovome.”
Zahvalila sam joj kroz suze. Ali riječi nisu mogle izbrisati bol koju sam osjećala svaki put kad bih čula šapat iza leđa.
Najgore je bilo kad je Adnanova sestra Alma došla s mužem iz Zagreba. Sjeli su za stol i Alma je odmah počela: “Amra, priznaj nam istinu. Biće ti lakše. Svi znamo šta si uradila.”
Pogledala sam je ravno u oči: “Alma, ako misliš da lažem, idi sa mnom kod doktora. Neka ti objasni nauku koju ti ne želiš čuti.”
Nastala je tišina. Adnan me prvi put pogledao s tračkom sumnje – ali ne više one otrovne sumnje u mene, nego sumnje u sve što mu drugi govore.
Prošli su mjeseci. Lejla i Tarik rasli su zajedno – ona nježna i tiha, on živahan i glasan. Počeli su ličiti jedno na drugo u osmijehu, u pogledu kad nešto žele od mene. Selo se polako navikavalo na njihovu različitost – ali nikad potpuno.
Jednog dana Adnan mi je prišao dok sam ih ljuljala na dvorištu.
“Amra… oprosti mi što sam sumnjao. Vidim ih svaki dan i znam da su naši. Možda nikad neću razumjeti kako je moguće, ali znam da ih volim.”
Suza mi je skliznula niz obraz dok sam ga gledala kako prvi put podiže Lejlu u naručje.
Ali selo nije zaboravilo. Svaki put kad bih prošla pored prodavnice ili otišla na pijacu u Čapljinu, osjećala sam poglede na sebi.
Jedne večeri sjela sam sama na balkon dok su djeca spavala i pitala se: “Zašto ljudi uvijek traže krivicu tamo gdje postoji samo ljubav? Zar nije dovoljno što smo svi različiti izvana – a isti iznutra?”
Možda će neko od vas razumjeti moju priču bolje nego što to mogu moji susjedi. Da li biste vi vjerovali meni ili pričama drugih?