Dvostruka sreća, dvostruka bol: Kako sam naučila živjeti s njegovom prošlošću
“Opet je zvala. Kaže da je Lana bolesna i da ti moraš odmah doći.” Glas mog supruga, Damira, bio je tih, gotovo isprika. Stajala sam nasred naše nove kuhinje, još uvijek mirišući na svježe lakirane ormariće, s rukama na trbuhu koji je svakim danom bivao sve veći. Blizanci. Dvije crtice na testu, dvostruka sreća – ali i dvostruka briga.
“Damire, ne možeš svaki put kad ona nazove samo skočiti. I mi imamo svoj život. I ja sam trudna!” glas mi je zadrhtao, a suze su mi navrle na oči prije nego što sam ih uspjela zaustaviti.
On je samo slegnuo ramenima, pogledao u pod. “Znaš da je Lana moja kćer. Ne mogu je ostaviti.”
Znam. Znam to bolje nego itko. Ali nisam znala da će biti ovako teško.
Kad smo kupili ovu kuću u predgrađu Sarajeva, osjećala sam se kao da napokon gradimo nešto svoje. Prvi put sam se osjećala sigurno. Damir je bio pažljiv, nježan, pomagao mi oko svega. Njegova kćer Lana dolazila je vikendom, a ja sam se trudila biti dobra maćeha. Pekla sam joj palačinke, vodila je u park, slušala njezine priče o školi i prijateljicama. Ponekad bi me zagrlila prije spavanja i šapnula: “Volim te.” Tada bih pomislila da će sve biti u redu.
Ali njegova bivša žena, Mirela, nije dopuštala da zaboravim gdje mi je mjesto.
Prvi put kad je došla pred našu kuću, bila sam u pidžami, s trbuhom koji se već vidio. Pokucala je glasno, gotovo prijeteći. “Gdje je Lana? Zašto mi se ne javlja na mobitel?”
“Spava,” odgovorila sam tiho. “Možete li doći kasnije?”
Pogledala me od glave do pete, s prezirom koji nisam mogla zaboraviti. “Ti nisi njezina majka.”
Nisam odgovorila. Nisam znala što reći.
Od tada su počeli pozivi – kasno navečer, rano ujutro, usred ručka. Lana ima temperaturu. Lana ne želi jesti tvoju hranu. Lana plače kad nije kod mene. Damir bi svaki put ustao, obukao jaknu i otišao. Ja bih ostajala sama, osjećajući se kao uljez u vlastitom domu.
Jedne večeri, dok sam slagala dječju odjeću koju sam kupila za blizance, Mirela je nazvala mene.
“Znaš li ti koliko si sebična? Oduzimaš mi dijete! Damir je uvijek bio slab na žene poput tebe.”
Nisam znala što reći. Ruke su mi drhtale dok sam spuštala slušalicu.
Damir je kasnije došao kući i našao me uplakanu na podu dječje sobe.
“Ne mogu više,” šapnula sam. “Ne mogu se stalno boriti za tvoju pažnju. Ne mogu biti druga.”
Sjeo je kraj mene i zagrlio me. “Ti nisi druga. Ti si moja žena.”
Ali riječi nisu bile dovoljne.
Sljedećih tjedana Mirela je postajala sve upornija. Slala je poruke Lani dok je bila kod nas: “Mama te voli najviše na svijetu.” “Mama pati kad nisi tu.” Lana bi dolazila uplakana iz kupaonice i tražila da ide kući ranije.
Jednog dana, dok sam sjedila s Lanim na kauču i gledale crtiće, okrenula se prema meni i pitala: “Hoćeš li ti voljeti ove bebe više nego mene?”
Srce mi se slomilo.
“Neću nikoga voljeti manje ili više,” rekla sam tiho i poljubila je u kosu. “Svi ste vi moja djeca.”
Ali znala sam da to nije istina za njezinu majku.
Moja trudnoća napredovala je teško – stalni stres, nesanica, strah da ću izgubiti ono što sam toliko željela. Moja mama me zvala svaki dan iz Mostara: “Zašto trpiš? Neka on riješi svoje probleme!”
Ali kako? Damir nije znao reći ‘ne’. Bojao se da će izgubiti Lanu ako se suprotstavi Mireli.
Jedne noći, dok sam ležala budna kraj njega, šapnula sam: “Ako ne postaviš granice, izgubit ćeš mene.”
Nije odgovorio.
Tjedan dana kasnije rodila sam blizance – dva mala dječaka, Adema i Tarika. Damir je bio uz mene cijelo vrijeme, plakao od sreće kad ih je prvi put primio u naručje.
Ali čim smo došli kući iz bolnice, Mirela je poslala poruku: “Lana neće više dolaziti kod vas dok su ti tvoji sinovi tamo.”
Damir je bio slomljen. Ja sam bila bijesna.
“Dosta!” viknula sam kroz suze. “Ovo nije tvoj život samo! I ja imam pravo na mir!”
Te noći smo prvi put ozbiljno razgovarali – bez vikanja, bez optužbi. Dogovorili smo se da ćemo zajedno otići kod odvjetnika i postaviti jasna pravila oko viđanja Lane.
Nije bilo lako. Mirela je prijetila sudom, vrijeđala me pred Lanom, pokušavala okrenuti dijete protiv mene. Ali nisam odustala.
Danas su Adem i Tarik veseli dječaci od godinu dana, a Lana dolazi svaki drugi vikend. Još uvijek ima dana kad me pogleda s tugom ili zbunjenošću u očima. Još uvijek ima trenutaka kad se pitam jesam li dovoljno dobra maćeha ili supruga.
Ali naučila sam nešto važno: ljubav nije natjecanje. I ne smijem dopustiti da me tuđa prošlost uništi.
Ponekad sjedim navečer sama u kuhinji i pitam se – koliko žena poput mene šuti i trpi zbog tuđih rana? Koliko nas pokušava graditi novi život na temeljima starih ruševina? Bi li vi imali snage boriti se ili biste odustali?