Faktura za ljubav: Kad brak postane račun

“Znaš li ti koliko sam ja uložio u ovaj brak?” Marko je stajao nasred dnevnog boravka, držeći u ruci papir. Njegov glas bio je hladan, gotovo poslovan, a oči su mu bile prazne. Nisam odmah shvatila što mi pruža. Kad sam uzela papir, vidjela sam – bila je to faktura. Popis svega što je, po njegovom mišljenju, dao meni i našoj obitelji: od rata kredita za stan, preko pokvarenih perilica, do izleta na more i poklona za godišnjice. Na dnu je stajao iznos, podvučen crvenom olovkom.

U tom trenutku, kao da mi je netko iščupao srce iz grudi. Sjedila sam na rubu kauča, držeći taj papir kao da je otrov. “Što je ovo, Marko?” pitala sam drhtavim glasom.

“To je ono što si tražila. Račun za sve. Ti stalno govoriš da ništa ne cijenim, da ne vidiš što radim. Evo ti, sad imaš crno na bijelo,” odgovorio je bez trunke osjećaja.

Nikada nisam mislila da će naš brak završiti ovako – hladnim obračunom, kao da smo partneri u firmi, a ne supružnici koji su zajedno prošli rat, nezaposlenost, bolest djece i sve one sitne svakodnevne borbe koje život nosi u Zagrebu ili Sarajevu. Sjećam se kad smo se upoznali na fakultetu u Mostaru – bio je to onaj osjećaj da smo zajedno jači od svega. Oboje iz običnih obitelji, s puno ljubavi ali malo novca, sanjali smo o boljem životu.

Prve godine bile su teške. Marko je radio dva posla, ja sam završavala studij i čuvala našeg sina Ivana. Nismo imali ništa osim madraca na podu i starog radija koji je škripio dok smo slušali Olivera Dragojevića. Ali imali smo jedno drugo. Sjećam se kako smo se smijali kad nam je prvi put procurio krov – sjedili smo pod kišobranom u dnevnom boravku i pili kavu iz jedne šalice.

Ali onda su došle godine kad su problemi počeli rasti brže od nas. Marko je postao nervozan, često bi kasnio s posla, a ja sam bila umorna od svega – od djece, posla u školi, stalnog natezanja oko novca. Počeli smo se udaljavati. Više nije bilo onih dugih razgovora navečer; samo bi svatko legao na svoju stranu kreveta i zurio u mobitel.

“Znaš li ti koliko sam puta morao ostati prekovremeno zbog tebe i djece?” vikao je jedne večeri kad sam ga pitala zašto opet kasni.

“A znaš li ti koliko sam puta plakala sama u kupaonici jer si me zaboravio?” odgovorila sam mu tada prvi put iskreno.

Nakon toga više ništa nije bilo isto. Počeli smo brojati tko je više dao, tko je više žrtvovao. Svaka sitnica postala je razlog za svađu – tko će platiti račune, tko će pokupiti djecu iz škole, tko će otići kod moje mame u Travnik kad joj pozli.

A onda sam jednog dana pronašla poruke na njegovom mobitelu. “Nedostaješ mi”, pisala mu je neka Ana iz firme. Srce mi se slomilo na tisuću komadića. Nisam imala snage ni plakati. Samo sam sjedila na balkonu i gledala u prazno dok su djeca spavala.

Kad sam ga suočila s tim, nije negirao. “Bio sam slab. Osjećao sam se nevidljivo kod kuće. Ona me slušala… Ti si uvijek bila umorna ili ljuta.” Njegove riječi su me boljela više od same prevare.

Tjednima nismo razgovarali osim o nužnim stvarima – škola, ručak, računi. Djeca su osjećala napetost; Ivan je počeo mokriti u krevet, a mala Lejla je postala povučena i tužna.

Moja mama me zvala svaki dan: “Ajla, dijete moje, nemoj dozvoliti da ti brak propadne zbog jedne greške. Svi griješe.” Ali nisam znala kako dalje. Ponos mi nije dao da oprostim, ali srce mi nije dalo da ga potpuno izgubim.

Jedne večeri sjela sam za stol s Markom. “Ne možemo ovako više. Ili ćemo pokušati popraviti ovo ili ćemo se rastati kao ljudi.” On je samo šutio i gledao kroz prozor.

“Znaš li ti koliko boli kad vidiš da te netko tko ti je bio sve sada gleda kao stranca?” prošaputala sam.

“Možda smo oboje pogriješili,” rekao je tiho. “Možda smo zaboravili zašto smo se voljeli.”

Nakon toga pokušali smo otići na bračno savjetovanje kod psihologinje Mirele u Dom zdravlja. Prvi put nakon dugo vremena iskreno smo pričali o svemu – o umoru, o strahu od siromaštva, o osjećaju da nismo dovoljno dobri ni kao roditelji ni kao partneri.

Ali rana od izdaje nije lako zarasla. Svaki put kad bi mi poslao poruku da kasni s posla, srce bi mi preskočilo od straha i sumnje. Svaki put kad bi me zagrlio, pitala bih se grli li mene ili još uvijek misli na nju.

Na kraju smo odlučili uzeti pauzu – Marko se preselio kod svoje sestre u Dubravu, a ja sam ostala s djecom u našem stanu. Dani su prolazili sporo; svaka večer bila je borba sa samoćom i pitanjima gdje smo pogriješili.

Jednog dana Ivan me pitao: “Mama, hoće li tata opet doći kući?” Nisam imala odgovor.

Sada sjedim sama za stolom s tom fakturom pred sobom. Gledam sve te brojeve i shvaćam – ljubav se ne može izmjeriti novcem ni žrtvama na papiru. Može li se ikada oprostiti izdaja? Može li ljubav preživjeti kad postane račun?

Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li ponos važniji od obitelji ili treba znati oprostiti zbog djece?