Glas koji nitko ne čuje: Priča o mojoj baki Marti
“Zašto nitko ne odgovara?” pitala sam tiho, gledajući u ekran mobitela dok sam sjedila na hladnim pločicama bakine kuhinje. Bilo je kasno poslijepodne, sunce se već povlačilo iza krovova starih kuća u našem malom slavonskom mjestu. Baka Marta sjedila je za stolom, ruku sklopljenih u krilu, pogleda prikovanog za prozor. U zraku se osjećala težina, ona vrsta tišine koja boli više od bilo kakve riječi.
“Julija, dušo, nemoj zvati više. Oni imaju svoj život,” rekla je tiho, ali ja sam osjetila kako joj glas podrhtava. Znala sam da misli na moje roditelje, na svog sina i snahu koji su zadnji put došli prije tri tjedna, donijeli joj vrećicu iz Lidla i otišli žurno, kao da bježe od njezine tuge.
“Ali, bako, ne možeš biti sama! Tata bi trebao doći češće. Svi bi trebali!” viknula sam, osjećajući kako mi suze naviru. Baka je samo slegnula ramenima.
“Nije to više važno. Navikneš se na tišinu. Samo… ponekad mi fali tvoj djed. On je znao slušati.”
Sjećam se dana kad je djed umro. Sve se promijenilo. Mama je postala još hladnija prema baki, a tata je šutio, kao da ga je sram što mu je majka stara i nemoćna. Ja sam bila jedina koja je dolazila redovito, nosila joj kruh i mlijeko, slušala njezine priče o mladosti, o ratu, o ljubavi koju je osjećala prema djedu Ivi.
Jednog dana, dok sam slagala rublje u bakinoj sobi, začula sam roditelje kako razgovaraju u hodniku.
“Ne možemo stalno trčati tamo. Marta mora shvatiti da nije više dijete,” rekla je mama hladno.
“Ali ona je sama! Što ako joj se nešto dogodi?” tata je šapnuo, ali nije zvučao zabrinuto nego umorno.
“Julija će otići do nje. Ona ionako voli biti tamo.”
Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. Zar sam ja jedina kojoj je stalo? Zar je moguće da su ljudi toliko zaokupljeni sobom da ne vide bol vlastite majke?
Baka je sve više šutjela. Počela je zaboravljati stvari – gdje je ostavila naočale, kad je zadnji put jela. Jednom sam je našla kako sjedi na klupi ispred kuće, u pidžami, gledajući u prazno.
“Bako, što radiš vani? Hladno je!”
“Čekam Ivu… obećao mi je doći po mene,” prošaptala je.
Tada sam prvi put osjetila pravi strah. Strah da ću je izgubiti ne samo fizički nego i iz njezinih misli. Počela sam sve češće dolaziti, donositi joj kolače koje voli, pričati joj o školi i prijateljima. Ali ništa nije moglo ispuniti prazninu koju su ostavili moji roditelji.
Jedne večeri odlučila sam razgovarati s njima otvoreno.
“Tata, mama, zašto ne idete češće baki? Ona vas treba!”
Mama me pogledala preko naočala: “Julija, imaš 17 godina i još uvijek ne razumiješ kako život funkcionira. Svi starimo. To je prirodno.”
“Ali nije prirodno ostaviti nekoga samog! Nije prirodno zaboraviti na vlastitu majku!”
Tata je samo uzdahnuo: “Ne možeš ti to razumjeti dok ne odrasteš.”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svim onim starim ljudima koje viđam na klupama ispred zgrada u Osijeku ili Sarajevu kad idemo kod rodbine – svi sjede sami, gledaju u daljinu kao da čekaju nekoga tko nikad neće doći.
Baka Marta počela je slabiti. Jednog dana pala je u kuhinji i nije mogla ustati. Našla sam je tek nakon škole, ležala je na podu i tiho plakala.
“Dušo… nisam htjela zvati nikoga… nisam htjela smetati…”
Tada sam shvatila koliko duboko može biti ukorijenjena ta tiha patnja – strah od toga da si teret vlastitoj djeci.
Nazvala sam hitnu pomoć i roditelje. Kad su stigli, mama je bila bijesna.
“Zašto nisi odmah rekla da joj nije dobro? Sad ćemo imati problema s doktorima!”
Tata nije rekao ništa. Samo je gledao u pod.
Baka se oporavila nakon nekoliko dana u bolnici, ali više nije bila ista. Povukla se još dublje u sebe. Počela je pričati sa zidovima, dozivati djeda Ivu u snu.
Jednog popodneva sjela sam kraj njezina kreveta i uzela joj ruku.
“Bako… voliš li još uvijek život?”
Pogledala me tužnim očima: “Volim tebe, Julija. To mi je dovoljno. Ali život… život bez ljubavi i pažnje nije život nego čekanje kraja.”
Te riječi su me proganjale danima. Pitala sam se koliko još baka poput Marte sjedi same po stanovima i kućama diljem Hrvatske i Bosne – zaboravljene od svoje djece, prepuštene tišini i sjećanjima.
Zadnji put kad sam bila kod bake Marta mi je šapnula: “Ako ikad budeš imala svoju obitelj… nemoj zaboraviti one koji su te voljeli kad si bila mala. Oni te trebaju najviše onda kad misliš da imaju najmanje za dati.”
Danas često razmišljam o tome koliko smo svi mi odgovorni za svoje najbliže – i koliko lako možemo postati gluhi na njihov tihi glas.
Možda će netko od vas prepoznati svoju Martu u ovoj priči. Možda će vas potaknuti da nazovete svoju baku ili djeda baš danas.
Pitam se… Koliko nas stvarno čuje glasove onih koji šute? Koliko nas ima hrabrosti promijeniti nešto prije nego što bude prekasno?