Godine susjedstva: Od neznanaca do obitelji
“Opet su zaboravili ugasiti svjetlo na hodniku!” viknula sam, lupajući vratima svog stana na četvrtom katu. Zvuk je odjeknuo stubištem, a iz susjednog stana provirila je Lejla, nova susjeda koju sam tek površno poznavala. “Jesi li dobro, Ivana?” upitala je tiho, kao da se boji mog bijesa. Nisam imala snage za pristojnost. “Nisam! Sve mi ide na živce. I svjetlo, i lift koji opet ne radi, i ova kiša koja ne prestaje!”
Lejla je samo klimnula glavom i nestala iza vrata. Osjetila sam sram što sam se tako istresla na nju, ali nisam imala vremena razmišljati – moj sin Luka je plakao iz sobe. Bio je to još jedan težak dan nakon razvoda. Sve je bilo novo i teško: novi stan, novi ljudi, nova pravila. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu.
Nekoliko dana kasnije, dok sam nosila vrećice iz dućana, jedna mi je pukla i naranče su se otkotrljale niz stepenice. “Stani!” začula sam glas iza sebe. Dario, Lejlin muž, brzo je pokupio naranče i pružio mi ih s osmijehom. “Znaš, kad sam bio mali, uvijek sam mislio da su naranče najtužnije voće kad padnu na pod.” Naslonila sam se na ogradu i prvi put nakon dugo vremena nasmijala.
Tako je počelo naše prijateljstvo – nespretno, ali iskreno. Lejla me pozvala na kafu sljedeće subote. “Samo dođi, Luka može gledati crtiće s našom Eminom.” Ušla sam u njihov stan s osjećajem nelagode, ali miris svježe kave i topli smijeh razbio je sve barijere. Lejla je pričala o svom poslu u školi, Dario o svom hobiju – popravljao je stare radio-aparate. Emina je odmah povukla Luku za ruku i odvela ga u svoju sobu.
S vremenom smo postali nerazdvojni. Dijelili smo ručkove nedjeljom, zajedno slavili rođendane djece, a kad bi netko bio bolestan, drugi bi donio juhu ili lijekove. Ipak, nije uvijek bilo lako. Jedne večeri, dok sam pokušavala uspavati Luku, začula sam glasnu svađu iz susjednog stana.
“Dosta mi je više tvojih popravaka! Nikad nisi s nama!” vikala je Lejla.
“A ti stalno visiš na telefonu s mamom!” uzvratio je Dario.
Zidovi su bili tanki i sve se čulo. Osjetila sam nelagodu – trebam li pokucati? Ili se praviti da ništa ne čujem? Sutradan sam srela Lejlu na stubištu. Oči su joj bile crvene od plača.
“Žao mi je što ste sve čuli,” šapnula je.
“Svi se mi ponekad posvađamo,” rekla sam tiho i zagrlila je. Taj zagrljaj bio je početak našeg povjerenja.
Godine su prolazile. Luka i Emina su zajedno išli u školu, a ja sam napokon pronašla posao u knjižnici. Život se smirio, ali onda nas je pogodila tragedija – Dario je doživio moždani udar. Sve se promijenilo preko noći. Lejla je bila slomljena.
“Ne znam kako ću sama,” jecala je dok smo sjedile u njenoj kuhinji.
“Nisi sama,” rekla sam odlučno. “Mi smo tu.” Organizirali smo smjene za čuvanje Emine, nosili ručak Lejli u bolnicu i skupljali novac za terapiju.
Najteže mi je bilo gledati Luku kako pokušava utješiti svoju prijateljicu.
“Emina, tata će ozdraviti,” šaptao joj je dok su crtali zajedno.
Dario se polako oporavljao, ali više ništa nije bilo isto. Bio je tjeskoban i često nervozan. Jedne večeri, dok smo svi sjedili kod njih uz kolače, Dario je iznenada zaplakao.
“Zahvaljujući vama još vjerujem da život ima smisla,” rekao je kroz suze.
Te riječi su me pogodile ravno u srce. Shvatila sam koliko smo svi povezani – ne samo zidovima naših stanova nego i svim onim sitnicama koje dijelimo svakog dana.
Ali nije sve bilo idilično. Nakon nekoliko mjeseci Lejla mi je priznala:
“Ivana, ponekad osjećam da me svi sažalijevaju. Ne želim biti teret ni tebi ni Dariju.”
Pogledala sam je ozbiljno:
“Nisi teret. Ti si moja obitelj. Svi mi ponekad trebamo nekoga tko će nas podsjetiti da nismo sami.”
Te riječi su nas još više zbližile. Počeli smo zajedno organizirati okupljanja za cijelu zgradu – roštilji na parkiralištu, zajedničke proslave Nove godine, pa čak i male radne akcije kad bi nešto trebalo popraviti.
Jedne zime lift se opet pokvario. Svi smo morali pješačiti do četvrtog kata s vrećicama punim namirnica. Netko bi drugi možda psovao ili se žalio upravitelju zgrade, ali mi smo se smijali i pomagali jedni drugima.
Na kraju dana sjedila bih na svom balkonu s Lejlom i Darijem, gledajući kako se svjetla gase jedno po jedno u našoj zgradi.
Ponekad se pitam: Što bi bilo da nisam pokucala na njihova vrata one olujne noći? Bismo li ikada postali ovako bliski? Možda prava obitelj nisu oni s kojima dijeliš krv, nego oni koji ostanu uz tebe kad sve drugo nestane.
A vi? Jeste li ikada pronašli obitelj tamo gdje ste je najmanje očekivali?